Pintarićev je stil apsolutno paradigmatičan primjer novog trenda među mlađim naraštajem u suvremenome pjesništvu, a koji pokazuje osobitu sklonost k ispisivanju značenjski jasnih, transparentnih stihova s uporištem u realističkome pripovijedanju. […] Na sadržajnom planu Pintarić, pak, nudi duhovite fragmente svoje svakodnevice, odnosno odlomke života urbanog marginalca, pri čemu središnje mjesto zauzima ciklus ljubavne poezije, ispisan na prilično duhovit i inventivan način. Naslovljavajući ciklus “Kako Krešimir Pintarić zamišlja ljubavnu poeziju na kraju XX. stoljeća”, autor pokazuje svijest o potrošenosti jedne kompleksne teme u današnjoj vladavini cinizma ili, pak, komercijalizacije s druge strane, ali ipak ustrajava u progovaranju o vlastitoj emotivnoj intimi (unatoč patetici i kiču kao Scili i Haridbi suvremenog tematiziranja ljubavnoga) i pri tome, naravno, uspijeva.

Igor Gajin, Glas Slavonije

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ljubavne i humoristične istovremeno, takve su pjesme Krešimira Pintarića. On se ne bavi s poezijom s velikim P, nego ide u rudnik kafića, posla, ljubavnih uzdisaja i ostalih sitnica koje život čine životom. Pišući pjesme, gotovo kao da ispisuje kratke priče o banalnostima, Krešimir Pintarić stvara jasnu i konkretnu poeziju. U njegovim pjesmama pjesnikovo ja se otkriva i razotkriva, ali uvijek ostaje privlačno. Divovski koraci nisu još jedna u nizu zbirki poezije kakve se nemilice tiskaju, oni su koraci Krešimira Pintarića prema publici koja će možda, upravo zahvaljujući njemu, opet prigrliti poeziju.

Sibila Serdarević, Gloss

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Sa zadovoljstvom sam, prije koju godinu pozdravio književni prvijenac mladog Osječanina Krešimira Pintarića. Zbirkom pjesama/tekstova Tour de force predstavio se kao autor iznimno inteligentne strategije pisanja, kao tvorac tekstova koji propitkuju i problematiziraju vlastite protege. U žanrovskoj miješanosti i postmodernoj referencijalnosti osjećala se i izrazita autoironija i neosporna poetska demijurška gesta, koja je prevladala aporije i sumnje o mogućnostima ili o funkcionalnosti literarnog govorenja. […] Pintariću, dakako ne treba pomoć ni od koga. On sam u specifičnom načinu kovanja naslova nudi izričit program: “Nešto o njoj ili kako Krešimir Pintarić zamišlja ljubavnu poeziju na kraju XX. stoljeća koja ne mora, nužno, izazvati pomor među čitateljstvom”. Doista, kombinacija nježnosti i trivijalnosti, afektivne vezanosti i povremene groteskne distanciranosti, seksualne privlačnosti i sporenja oko konzumiranja ljubavi, iznimno je dobro odvagana, uvjerljiva i čak efikasna. Dnevnik zbivanja, registracija odnosa udvoje, fiksiranje javnih i latentnih movensa čini suvremeni kanconijer erotskog nadahnuća mogućim. Zamišljanje je urodilo plodom, čak djelom ostalo.

Tonko Maroević, Slobodna Dalmacija

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Krešimir Pintarić je pjesnik u čijim se stihovima podjednako zrcale senzibilnost osamdesetih i devedesetih, sklonost autoreferencijalnim iluminacijama i “prepisivanje” stvarnosnih prizora. […] Oblik i smjer Pintarićeve depatetizacije poetskog govora primjetan je već u naslovima lirskih cjelina. Oni su dugački, komentatorski intonirani, s egoističnim protagonistom u pravom planu. Iza ovakvih naslova čitatelj zatječe cjeline koje obilježava serijalizacija tekstova, izrazita narativnost, kolokvijalni govor, svakodnevne situacije, lišavanje pjesme klasičnih poetema i posrednog govora. Pri tom je očita autorova sklonost naseljavanja prostora stiha prigodnim silogizmima koji istodobno trebaju biti čitani kao mudronosni iskazi, ironične zadjevice i primjeri još nepotrošenih oblika poezije.

Krešimir Bagić, Jutarnji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ako prihvatimo tako krutu, formalnu podjelu na poeziju i prozu, onda se među pjesnicima isticalo nekoliko autora, manje ili više važnih za devedesete, a Krešimir Pintarić tu ima posebno mjesto. Pintarićeva je zbirka nastajala nekoliko godina i ona je vjerojatno zasad zatvorila to poglavlje hrvatskog pjesništva. […] Pintarić, također, kroz opće iskustvo rata i neuroze želi ispričati humanu i tolerantnu priču, pa nas i s te strane staro gunđalo pomalo iznenađuje; on traži prostor u kojem će stupiti u kontakt s drugim, povjeriti se i zbližiti se, a za to su potrebni upravo divovski koraci.

Rade Jarak, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pintarićeva je poezija empatična, ali bez afekta. Rezignirana, ali bez patosa. Mamurna, “no samo za svoje najbliže”. […] Iako je autoreferencijalni i matematičko hladni pjesnički realizam Pintarićev programatskog karaktera (“nitko ne može nikoga / pripremiti ni za što”), njegove pjesničke obdukcije pronalaze toplokrvni završetak.

Predag Madžarević, Vijenac