Podneblje u kojemu se situira Brkljačićeva poetika tipična je velegradska socijala ispisana iz vizure pronicljivog (i pomalo umornog) promatrača kojega su kulturne silnice potisnule na marginu, ondje gdje se nalazi i hrvatska poezija. Ali, baš ta mistificirajuća, književno-stvarnosna margina, stvara pretpostavke za jedan novi dekonstrukcijski pothvat što se danas, u eri estradno-medijske inklinacije u književnost, čini važnijim nego je to bilo u razdoblju serviranih ideoloških sadržaja i formi. Ta nova pozicija artikulirana je koncem devedesetih u zbirkama-prvijencima nekih suvremenih pjesnika mlađeg naraštaja, ali je u klimi tržišne rezignacije ostala u sferi ekscesa te, nerijetko, tumačena kao odraz stvarnosne proze u pjesništvu. Brkljačićeva poetika dijelom se naslanja na generacijske tekovine, a dijelom ih radikalizira u smislu socijalno-definiranijeg garda i, možda, žešće izraženog iskustva margine. Osjećajnost o kojoj je ovdje riječ znak je prigušene gorčine koju diktiraju zrelost i autoironijska svijest o vlastitoj neuklopljenosti u hrvatski way of life. Naizgled, on je položio oružje i mirno konstatira uzaludnost svih individualnih nastojanja, obeshrabren matricom primitivizma i provincijalizma, skloniji eskapizmu negoli otporu. Što onda preostaje? Kapitulacija? Ni slučajno. Kvaliteta Brkljačićeve poezije i jest u osviještenom pristupu zbilji i istraživanju onih žarišta koji je čine banalnim i otuđenim nakupinama rutine i prisile.

Gordan Nuhanović

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Brkljačićev lirski subjekt je onaj čangrizavi pijani tip za šankom što užasno podsjeća na Bukowskog. On ne naslućuje nego ZNA da je sve oko njega u kurcu i da je to što on to zna još više u kurcu.

Zato ne sudjeluje. On je promatrač (r)evolucije i samoubojica najgore vrste, one koja se ubija iz dana u dan okružena likovima poput sebe. U ovom slučaju, likovima koji su se zaletjeli prema hrvatskom snu i tamo se sudarili s politikom, a nakon nesreće zaključili da nemaju dovoljno love za spasenje duše i djevojku s jumbo-plakata.

On je svjestan da piše poeziju, ali je ona na neki način nesvjesna, ona je jednostavno proizvod takvog stanja (uma) i, kako piše, iluzija da njegov život ipak ima smisla.

Vlado Bulić