Vukovićeva druga knjiga pjesama otkriva da se širenje autorovog poetskog univerzuma, i motivski i izvedbeno, odvija po longitudinalnoj osi, čime hoćemo reći da autor ne razrađuje disparatne komplekse problema i ne okušava postupke ekstenzivno (…) već dopisuje „jednu jedinu knjigu“ (…) nastojeći na rekonstrukciji stanja „bolesti“. Dosljedno isticanje subjektovog ja, naglašeno perspektiviranje kroza nj svega što uopće dolazi u osjetilni horizont (čiji su najfrekventniji orijentiri šuma i žudnja za njom, lov, obitelj, nogomet, žene, bolest), kvazirefleksije u vrtoglavom kopanju bunara u potrazi za vlastitom slikom, jesu onaj armaturni segment koji ove pjesme s autorovom knjigom Slijeganje ramenima stavlja u ciklički (i ciklusoidni) suodnos.

Dalibor Šimpraga, III. program hrvatskog radija