Poezija Tomice Bajsića donosi dah pustolovine, podjednako u tematskom i u izražajnom smislu. Ponovno ćemo u njoj pronaći Rimbaudove “paprene i promočene zemlje”, bljeskanje praiskonskih voda, silovitu bujnost vegetacije, ljudske mravinjake na rubu negdašnjih prašuma, i usred svega toga – čovjeka koji je “vraćen zemlji pa traži neku zadaću, da prigrli hrapavu stvarnost”. Prvi dio Bajsićeve stihozbirke Južni križ nastao je u Brazilu, i nosi jak pečat podzemlja, s precizno očitanim tragovima civilizacijskog sraza na prostoru negdašnjeg Novog svijeta. Međutim, ispod vanjskog okvira pjesme nalazimo uvijek dijelove autorove osobne povijesti, traganja za sobom, poglavito u relacijama onih odnosa, veza i uspomena, koje je pomeo rat. Izrečeni naizgled preciznim, neutralnim jezikom činjenica, ovi iskazi nose kao potku dragocjeno autorsko i ljudsko iskustvo: da je vrijednost ljudskog života naprosto neprocjenjiva. Precizniju razradu takvog stava i spoznaje naći ćemo i u drugom dijelu. Pjesme su poput sažetih poglavlja romana, i one prate mladića koji ulazi (kao jedan od mnogih) na “velika vrata rata”, da bi zagrizao smrt i željezo, hodao po vulkanskom tlu, zbrajao mrtve i u snu bježao kroz imaginarno polje kukuruza, spašavajući goli život od demonske mržnje. Lišene svake patetike, očišćene od pamfletističke frazeologije, naprosto: podignute u primjeran metaforički kod, ove su “spašene oči” prvoklasna literatura, čiji je krajnji rezultat humanističko i proturatno svjedočanstvo preživjeloga. Pridodamo li cjelini zbirke treći, magijski fikcionalno-biografski dio pjesničkih proza, koji funkcionira kao zbirka osvježenih palimpsesta, pjesnik Tomica Bajsić otkriva nam se kao ime na koje suvremena hrvatska poezija s razlogom računa.

Božica Jelušić