Temeljne su odlike Bagićeva pisma suvereno poznavanje jezičnih matrica, gramatološka besprijekornost i jasnoća izraza. Vješto uspostavljajući ravnotežu između tradicije i suvremenosti, pjesmu često gradi u kontrastnim pojmovima (npr. hram, slap, knjige prema jogurt, coca-cola, sobni pikado) s finim osjećajem za humor i ironiju, nikad ih ne forsirajući. S druge pak strane, odgođena događajnost Bagićeva lirskog svijeta odupire se prekratkom čitanju koje bi je htjelo dijagnosticirati kao jednoznačnu svjetonazorsku devizu: ta se poezija ne smiruje niti u melankoličnom nizanju prizora niti u vedrim, zaokruženim prizorima s pričom, razotkrivajući prepuštanje kao uskratu i obratno. Pokušamo li zaustaviti čitanje kada nam se čini da vidimo poziciju koja omogućuje i ograničava ovakav pjesnički govor, on će se opet izmaknuti sve do neke nove, nezaposjednute margine.