Djelo Razmišljanja, ili sentencije i moralne maksime (Réflexions ou sentences et maximes morales), poznatije kao Maksime (Maximes), objavljeno prvi put u Nizozemskoj 1664., a zatim, sljedeće godine, i u Francuskoj, najpoznatije je i najčitanije djelo francuskoga plemića Françoisa VI, vojvode od La Rochefoucaulda, kneza od Marcillaca, poznatijega kao Duc de la Rochefoucauld.

Maksime su nedvojbeno ne samo jedno od najzanimljivijih nego i najutjecajnijih i najtrajnijih djela svjetske književnosti. Od Voltairea preko Nietzschea do Shawa, mnogi su izražavali neskriveno divljenje prema njima. One predstavljaju vrhunac francuskoga moralizma sedamnaestoga stoljeća, kako po neponovljivo izbrušenu i jezgrovitu stilu tako i po pronicavosti i dubini uvida. Skup sentencija i kratkih razmišljanja, Maksime su djelo napisano o čovjeku u svim njegovim aspektima, a osobito u onima najskrivenijima i koje on najviše teži prikriti kako od drugih tako i od sebe sama. Umjesto velike naobrazbe i književnog iskustva, njihov je autor imao nevjerojatan dar zapažanja i pogled koji je nesmiljeno prodirao u samu bit stvari. Umio je izvući najzatomljenije istine iz čovjekovih dubina i iznijeti ih na bistro i jasno svjetlo dana, zbog čega ga neki smatraju pretečom moderne psihologije. Drugi ga pak smatraju koječime drugim. U svakom slučaju, činjenica je da Maksime nikad nikog nisu ostavile ravnodušnim, i čak su ih i oni koji su ih napadali bili prisiljeni priznati njihovu vrijednost i njihovu moć. A sudimo li i samo prema utjecaju njegovoga djela kroz stoljeća, sve do danas, La Rochefoucauld je autor koji ne zastarijeva: njegove su rečenice uvijek svježe, uvijek poticajne, uvijek nas dotiču. A kad ranjavaju, ranjavaju duboko.