Lente prikazuju redni broj na listi najčitanijih naslova koja obuhvaća razdoblje od pokretanja projekta BEK 2001. godine do jučerašnjeg dana, a odnosi se na sve objavljene naslove. U rubrici Najčitaniji naslovi ponuđene su i druge liste najčitanijih naslova koje obuhvaćaju ograničeno vremensko razdoblje i/ili pojedine vrste naslova (kao što su, primjerice, prozni, pjesnički, esejistički itd.).
Zatvori obavijest ×Mediji i kultura
ideologija medija nakon decentralizacije
[teorija]
prvo izdanje [digitalizacija]
knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba
Jesu li istinite tvrdnje da nas mediji zaglupljuju, opamećuju, otupljuju ili bistre? Determiniraju li nas mediji?
Knjiga donosi četiri originalne studije koje tvrde suprotno: „struktura medija ne utječe na društvenost, politiku, identitete, već je i sama izraz neke društvenosti, kulture“. Prva studija, Medij je simptom, pokazuje da je baština Marshalla McLuhana i danas još nezaobilazna za razumijevanje suvremenih medijskih fenomena. Druga, Postoji li politika otpora nakon decentralizacije?, daje širi mediološki okvir za aktualne prijepore oko političnosti medija. Esej Tri novomedijska šoka u Hrvata analizira slučajeve nehotične pornografije i virtualnih premijera, nastalih, kako kaže autorica, “u društvenoj matrici koja sve buduće sanadere formatira na isti način” i čini lažne intervjue podjednako uvjerljivima kao i – valjda – prave. I konačno, Praktički realno: kompjutorske igre govori o ovaj put pravim medijskim igrama i otkriva njihovu sve manju „praktičnu“ razlučivost od posredovane stvarnosti.
: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
U preglednoj i jasno postavljenoj teorijskoj analizi Katarine Peović Vuković digitalna kultura nije tek predmet refleksije kao aktualna globalna pojava. Odnos između kulture u informacijskome dobu i artikulacije njezinih poruka u prostoru medijske produkcije i recepcije prelazi granice disciplina. Kada svijet postaje vladavina spektakla u znakovima medijske proizvodnje događaja, nastaje potreba za uvidom u tajnu ideologije koja stoji iza matrice društvenih perverzija moći. Ova knjiga nastoji biti odlučno na tom putu.
Žarko Paić
: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Govor o internetu, novim, digitalnim medijima i njima pripadajućim oblicima komunikacije, razmjene informacija i sl. danas se vrlo često artikulira kao govor o krajnostima – o napretku, povezanosti i otvorenosti ili o opasnosti, otuđenju i nadzoru. U tom se govoru podrazumijeva da postoji isključiv utjecaj medija i tehnologije na čovjeka i društvo, pa se s obzirom na to Mreži i novim medijima stereotipno pripisuju dva mitska demijurška lica: jedno božansko i drugo demonsko, jedno koje utječe na način da spašava čovjeka i drugo tako da ga uništava.
Takav načelni dualizam s brojnim pojedinačnim naracijama, poput onih o najdemokratičnijem kanalu svijeta, vrhuncu razvoja medija ili Velikom bratu, proždirućem Matrixu, opasnostima od zamjena realnoga i virtualnoga i sl., zapravo je imaginarno konstruiran i posljedica je ljudskih sklonosti za pojednostavljivanjem, tipologizacijom stvarnosti, pa i spektakularizacijom vlastitoga iskustva. A kako to obično biva s binarnostima i tzv. općim istinama, stvarno stanje je negdje drugdje. Narav suvremenih medija znatno je kompleksnija i za njezino istraživanje i tumačenje potreban je panoramski uvid u društveni trenutak, u složen socio-psihološko-kulturno-ideološki splet našega “ovdje i sada”.
Simptom i poremećaj normalnosti
Knjiga Katarine Peović Vuković Mediji i kultura : ideologija medija nakon decentralizacije napisana je kontra takvih binarnih, pojednostavljenih i fantazijskih tumačenja Mreže i novih medija, a u kontekstu domaće medijske kritike – barem onoga dijela koji je vidljiv izvan akademskih krugova – ona ima gotovo pionirsku važnost. Na njezinu početku autorica jasno uspostavlja teorijski i interpretacijski pravac upozoravajući na nesigurnost i kritičko-misaonu besperspektivnost dvaju dominantnih putova: optimističnoga i pesimističnoga.
Polazi se tu od jednostavne, ali u kritici često skrivene postavke da internet i novi digitalni mediji ne mogu instrumentalizirati čovjeka, već i zbog toga što ih je stvorio čovjek, odnosno oni se ne mogu razvijati samosvojno i odvojeno od društva, jer su “proizvodi društva, novih tendencija i promjenjivih društvenih uvjeta”.
Medijska je kritika s jedne strane prečesto fascinirana tehnologijom, pa joj pripisuje čudovišna obilježja i samogenerirajući razvoj, a takvo što se često sreće i u popularnoj kulturi (npr. znanstveno-fantastičnom filmu), novim ideološko-duhovnim fuzijama, ekološkom aktivizmu itd. (npr. u new age zahtjevu za povratkom prirodi), potvrđujući kako se tehnodeterminizam snažno ukorijenio i u svakodnevicu i u umjetnost i u znanost. S druge strane, medijska je kritika, upozorava Peović Vuković, često fascinirana i sadržajem medija koji ne otkriva ili pak otkriva samo površno narav i važnost nekog medija. Sadržaj tako zakriva strukturu medija i njegovu društvenu uvjetovanost, uopće cijelu dinamičnu magmu koja ključa ispod medijske površine i koja je iskaz strukture osjećaja (Raymond Williams) nekoga društva.
Na primjer, ako Facebook analiziramo isključivo s obzirom na njegov sadržaj, lako ćemo doći do zaključka o novom tipu privatnosti i samopromovirajućim strategijama pojedinaca, ali će nam promaknuti mnogi drugi aspekti funkcioniranja društvene mreže. Jednako tako, ako nasjednemo na njegovu marketinšku krilaticu o otvorenosti i umrežavanju bez granica, ostat će nam zakriven razgranati korporacijski sustav kontrole, manipulacije i restrikcije na Mreži. Ako ga pak shvaćamo kao autonoman medij i proizvod kreacije nekad-neprilagođenog-kompjuterskog-genija-danas-milijunaša, onda ne uočavamo ono najvažnije: društvene uvjetovanosti koje su dovele do toga da žudimo za takvim medijem i koje su ga strukturirale takvoga kakav jest.
Ukratko, “tijelo” medija je prije svega proizvod/iskaz društvenoga konteksta, pa se zato mediji, s pravom inzistira ova autorica, moraju istraživati i tumačiti simptomatski (Medij je simptom), tako da se, po Žižekovu receptu, “prepoznaje ključ koji nam nudi pristup pravom funkcioniranju poremećaja normalnog stanja stvari”.
Severina, Sanader i virtualna pucačina
Medijska kritika zato mora uključivati, ili pak značiti, kritiku ideologije i uopće široko seciranje društvenoga tkiva (“jer, svako se djelovanje danas smješta unutar hegemonijskih ideoloških koordinata”). U svoj kritici autorica polazi od temeljnih postavki kulturalnih studija poput npr. teze da je Kultura prije svega bojišnica značenja (Stuart Hall), a kulturni proizvod određen socijalnim, klasnim, kulturnim specifičnostima, te se dalje inspirira raznim teorijama, poput Žižekove o ideološkim prividima ili Lacanove o zrcaljenju u Drugima. Iako je diskurs gust, teorijski vrlo potkovan i fokusiran na simptomatsko, autorica analizira mnogo konkretnih “slučajeva” i lucidno povezuje različite fenomene današnjice, tako da će knjiga zaintrigirati i čitatelja/icu bez hard core teorijskih sklonosti. U njoj su manje ili više opširno prokomentirane mnoge medijske pojavnosti i teme: od snuff filmova, Avatara i amaterske kulture Mreže do Juliana Assangea, arapskog proljeća, internetske cenzure i ljudskih prava u Kini.
Autorica suvereno dekonstruira i srednjostrujašku i moralističku kritiku kompjuterskih igara koja se temelji na traženju paralelizama između stvarnoga i virtualnoga te uzroka devijantnog ili kriminalnog ponašanja pojedinih pasioniranih igrača. Ona preokreće tu ustajalu matricu i umjesto uobičajene osude vizualizacije, grafike i sadržaja igre (masovne likvidacije neprijatelja, opće pucačine i sl.), kao navodno glavnih uzroka nasilja po američkim školama, usredotočuje se na strukturu igre te utvrđuje kako algoritam određuje realističnost i kako postoje sličnosti ritma jezika digitalnih medija i ritma stvarnosti.
Posebno su zanimljive i za ovu sredinu autentične analize “tri novomedijska šoka” na domaćem terenu, a to su Severinin pornovideo, cenzura blogova i slučaj lažnog Sanadera u Jutarnjem listu. U njima se kristaliziraju i mnoge osjetljive teme novih medija, poput pitanja autorskih prava, tipa širenja informacija u mediju koji nije hijerarhiziran, prevladavanja pornografije u otvorenom mediju, krađe identiteta, odnosa realnosti i virtualnosti i sl.
Zamke internetske revolucije
Možda najaktualniji i najprovokativniji dio knjige odnosi se na kritiku optimističnih naracija o demokratičnosti Mreže i njezine uloge u građanskim prosvjedima i oslobodilačkim revolucijama u svijetu. Na slučajevima arapskog proljeća i Facebook revolucija autorica odlično pokazuje skriveno djelovanje ideologije i mehanizme uspostavljanja hegemonija i kontrole. Za nju je Mreža prije svega javno dobro, dok su Facebook, Twitter i sl. samo platforme na tom javnom dobru, na kojima korporacije jasno propisuju načine korištenja i nadziru ponašanje korisnika. Analiza dalje vodi do zaključka da je tu riječ o privatizaciji javnoga dobra od strane medijskih korporacija, a zatim i sve snažnijim “ograničavanjima Mreže” i gubitkom njezine načelne otvorenosti. Današnje korporacijsko zaposjedanje mrežnih prostora, uvođenje novih restrikcija i istodobna normalizacija krađe osobnih podataka u neke komercijalne svrhe ili u ime navodne sigurnosti korisnika, navještaju pomrčine javne sfere u budućnosti.
Korporacijska, postideološka zaposjedanja Mreže dovode u pitanje tako samu narav medija, pa i mogućnosti organizacije učinkovitoga otpora. Autorica sugerira da se s internetom događa isto što i s Cvjetnim trgom – privatizira se javni prostor i time perpetuiraju neoliberalni model, društvena kontrola i novi oblici podčinjavanja. Takvo paralelno čitanje događanja na Mreži i događanja u gradu dobro ukazuje i na autoričin aktivistički impuls i njezinu potrebu osnaživanja alternativnih modela i kultura otpora, pa i pomoću toga da ta kultura osvijesti neke vlastite mitove.
Katarina Luketić, tportal