U osamdesetima, pjesmu ”Koliko teksta! Koliko `kopija´!”, Maleš je tekst složio na način masmedijskih, spotovskih, odnosno televizijskoreklamnih izvedbi, uvlačeći u njega goleme količine raznolikoga izvantekstualnog iskustva povezanoga u dinamičnu, polilošku strukturu. Zbirka pjesama Marka Pogačara poslužila se sličnom strategijom miksanja različitoga na čak sto šezdeset stranica! Tekstualni opseg zbirke indikativan je za razotkrivanje semantike napisanoga. Pjesnička građa zbirke raspoređena je u čak jedanaest naslovljenih ciklusa, a i pjesme redovito imaju naslove. Naslovljenost naglašavam zato što je imenovati guste, u sebi heterogene leksičko-sintaktičke tvorbe, više formalno rješenje nego semantički i logički opravdan čin. Može se reći kako je strukturna slika svake pjesme ujedno i slika zbirke u cijelosti. Svaka pjesma kolažno zgušnjava različita vremena, prostore i kulture. Prostor teksta tako dijele Courtney Love, Lajka, Bethoveen, Zorro, Elvis, James Cook, Alija Sirotanović, Nick Cave, mediteranski krajolik i mliječne močvare Memphisa, urbano i ruralno, blues i tango, anđeli i ljudi, pa se čini kako linearno čitanje vodi do stalno novih informacija čija se semantička veza s prethodnima jedva ili nikako ne nazire. Takva poetska strategija nije ništa novo, čitali smo je krajem sedamdesetih u spotovskom pjesništvu Branka Maleša, osamdesetih kod kvorumovaca, devedesetih kod Ivice Prtenjače i drugih, no s obzirom na pokušaje narativizacije unutar pjesničkih struktura odnosno na želju za sintaktizacijom tih rasutih motivskih točaka, čini se kako u poeziji Marka Pogačara videospot, odnosno televiziju sa svim njezinim izražajnim varijantama, zamjenjuje sve prisutniji Internet.

Iako posredovan, u današnjim uvjetima, gotovo arhaičnim medijem knjige, Pogačarov tekst ima značajke internetskoga hiperteksta – neutvrdiva je hijerarhija fragmenata, unutartekstne sastavnice su izrazito mobilne, a informacije se iz retka u redak, iz teksta u tekst gomilaju do te mjere da se dobiva dojam kako tekst ne može izdržati disciplinu straničnog prostora (“obujmim tijelo koale/ povedem goveda/ koja ne razlikuju vodu od vode/ kao Zagorci// sve je to potrebno za putovanje/ dok sjedam upalim space shuttle/ ovaj put sve u pilulama/ itd.”; pjesma ”Otkriće”). I na sintaksnoj razini mnoštvo točaka simulira skokovitost internetske izmjene informacija. Točka nije pokazatelj ni prostorne ni semantičke završenosti, a njezin razdjelni karakter istodobno je i vezni, odjava je jednoga i najava početka drugoga retka, druge pjesme, tako da zbirku možemo čitati i kao jedan cjeloviti, fragmentarno ustrojen tekst. Svaka pjesma je poput plohe internetskoga ekrana čije raznorodne informacije treba percipirati simultano, dok listanje, poput klikanja mišem – svaka točka jedan klik, otvara hiperprostor njihove beskonačne produkcije. Upravo je u tom smislu bila važna napomena o opsegu zbirke jer ona, ne samo strukturom nego i količinom teksta simulira stanje internetske hipertekstualnosti.

Sanja Jukić, Zarez