Gomilanjem “informacija” o sebi i neposrednoj okolini, Vukovićev subjekt zapravo inzistira na raspršenosti svoje svijesti, jer se ta raspršenost može sugerirati tek kada se dokine semantička vrijednost “informacijama” koje je unio u tekst. Izmjenom kratkih jednostavnih rečenica, njihovom uvjetnom korespodencijom i potpunim odustajanjem od metaforičnosti taj subjekt istodobno legitimira nezainteresiranost i za prostor zbilje i za prostor imaginacije. U oba slučaja, lirski govor ima terapijsku funkciju. Jer: riječ je o subjektu koji je pristao na svoje izgnanstvo i kojemu upravo zbog tog pristanka prijeti iščeznuće. Ovakav ravnodušan subjekt, ovakav nemetaforičan (“novinarski”) pjesnički stil i diskurzivni obrazac pjesme u prozi temeljne su odlike lirskih diskurza većine naših najmlađih pjesnika.

Krešimir Bagić