Najglobalnija (i najuprošćenija) oznaka mladih pjesničkih pisama devedesetih godina prilično je odustajanje od transparentne novotekstualne transmedijalnosti koja je i više nego plodno oznakovila drugu polovinu osamdesetih (poglavito pisci afirmirani na stranicama časopisa i biblioteke Quorum) i upravo potpuno odustajanje od tragova svih “ranoquorumaških” palimpsestiranja radikalnijih, k materijalnosti jezika i pisma upućenih poetika (ispisanih na tragu “Offovaca” i “Pitanjaša”), tako znakovitoga za prvu polovinu osamdesetih. Dok je, dakle, novotekstualna transmedijalnost u svom labuđem pjevu samo ovlaš dotaknula književni prvijenac Ivana Hercega Naša druga imena, njegovu drugu, i sada treću pjesničku knjigu oznakovit će ono što bitno oznakovljuje gotovo sve pisce, i posebice brojne objelodanjene pjesnikinje njegova naraštaja – bijeg u prilično solipsističan, ali, u mnogim slučajevima i prilično transparentni intimizam, prebiranje po vlastitoj emotivnoj riznici, nakon što su prethodnici u drugoj polovici osamdesetih i početkom devedesetih potrošili prilične količine planetarne, urbane i ine, transmedijalne, kako je to već tisuću puta napisano – postmoderne melankolije. Izraženiju inventuru vlastite emocionalnosti i intime u kobnome susjedstvu jednoga posve apatičnoga i posve licemjernoga svijeta početu u svojoj drugoj knjizi, Herceg je ovdje bitno erotizirao pametno pretpostavljajući kako je sloboda vlastitoga erosa, zapravo, ona sloboda do koje je najteže pristići, i ona sloboda koju nastoji zatomiti svaka represija čije bezbrojno pristižuće račune uvijek plaća taj famozni mitologem nedodirljive osobnosti za čija se prava, i u čije se ime svi tako zdušno zaklinju sve do trena kada puka deklarativnost treba postati svakodnevna, ničim opstruirana praksa…

Dvoznačno naslovljena Snimke zemaljskih uzdaha – uzdah u ovoj knjizi Ivana Hercega možemo čitati i kao posljedicu erotske euforije, ali i kao posve čujno glasanje ljudskoga očaja – ova knjiga i njeno stihovlje upravo i ekvilibrira između “opisa” i jednoga, i drugoga, počesto u istoj pjesmi ili čak istome stihu. Premda bi njen naslov (Snimke zemaljskih uzdaha) kao i “naslovi” pojedinih ciklusa (njih, zapravo, čine pet stihova pjesme koja glasi …prema zvjezdanom akvariju/ snovi nose bijela krila i uvijek znače nešto važno/ kao da sam staklena igračka/ mogao bih osjetiti krv u ustima/ tamo gdje granica svemira rasplinjuje se kao mašta) mogao nekoga ponukati na pomisao kako je Herceg možda krenuo tragom Nikole Šopa, pokušavajući bar stihovno naseliti svoju “kućicu u svemiru”, transgalaktički “eskapizam” dosljedno stihovan u ovoj knjizi, čita se kao, zapravo, jedan onirički prostor u kojemu lirski subjekt ove zbirke može potražiti svoje istinsko biće.

Ivan Herceg pronašao je potentan poetički okvir u kojemu se plodno stihovno snašao ostajući dosljedan svojemu, i te kako već prepoznatljivome pjesničkom tragu u kontekstu recentne, najmlađe pjesničke produkcije u nas. Jedan od pjesničkih junaka iz davnoga klasika Davida Bowieja pjevao je kako je želio “vidjeti svemirske visine”, a vidio “tek zemaljske nizine”. Ivan Herceg nam ovom knjigom kazuje kako nam, bez obzira na visinsku razliku, i “ondje” i “ovdje”, istinsku radost čine, zapravo, iste stvari!

Delimir Rešicki