Prvi Pjesnik u ženskom obličju, kazala je Marina Cvetajeva za Anu Ahmatovu, pogađajući ono bitno za pojavu Ahmatove u ruskoj i svjetskoj kulturi. Ahmatova je od prve knjige bila autentičan glas istinske poezije i snažne pjesničke osobnosti, a ne tek nježna „poetesa“, kao osobiti, ženski, izdanak u okvirima visoke poezije. Prve njezine knjige (Večer, Bijelo jato, Brojanice) dočekane su bučno i trijumfalno, a doživljavane kao lirski dnevnik, intimna ispovijed duše. Ali sama osoba pjesnikinje, dostojanstvena, lijepa i obrazovana, nije se uopće podudarala s lirskim subjektom, žalosnom djevojkom, tmurnih osjećaja ukletosti i žalosti. Svakodnevna stvarnost njenih ranih pjesama bila je skoro polemički prihvaćena u široj književnoj sredini; njezine rukavice, stope, ruže iz staklenika, činile su se tadašnjoj književnoj publici suprotstavljenima mreži simbola njezinih prethodnika – simbolista – i preziru svakodnevnice kod suvremenika – futurista. Od nekadašnje, u ranim pjesmama, obrambene kule između pjesnikinje i svijeta („Osama“) pratimo od knjige do knjige uzdizanje poezije do visoke umjetnosti kao medija između pjesnikinje i ljudi, u ciklusu „Tajne zanata“. U prvim pjesmama Muza je prikazana skoro naturalistički svakodnevno, u prnjama i bosa, a kasnije poprima neke klasicističke crte, bijelu odjeću, strogi izgled i frulu. U obje faze ona je „objektivno utjelovljenje njezine vlastite spoznaje“, pa u „Tajnama zanata“ pjesnikinja sama tumači tajne, i ne treba joj više Muza-učiteljica, savjetnica, tješiteljica. Poezija Ane Ahmatove prožeta je ljubavlju: ljubavna tema uokviruje njezin stvaralački put. Rane su pjesme govorile više o nemogućnosti, o neispunjenoj ljubavi, o kobnim nerazumijevanjima, a kasne su dopunjene fantastičnim dekorom i koloritom, s nezemaljskim obilježjima, uz neke ekstatične tonove, ali i dalje bez romantičarskog kulta idealizirane ljubavi. Ipak, kroza sve se djelo provlače prave himne ljubavi („Neviđena jesen“). Postoji i jedan ahmatovski kult – kult susreta. To je jedna od ključnih riječi njezine poezije, odnosi se na svaki mogući kontakt, u vremenu, ili u vječnosti. Ostvareni, ali neuspjeli susret, i neostvareni, priželjkivani susret – eto metafora rane i kasne Ahmatove. Knjigu pjesama i eseja Tri jeseni Ane Ahmatove priredio je (izbor, prijevod i pogovor) poznati hrvatski književni prevoditelj Fikret Cacan.