Svojom četvrtom pjesničkom zbirkom Anđeli u koroti Ivan Herceg radikalno se udaljuje od stihovnog evidentiranja stvarnosti, dominantne paradigme mlađega hrvatskog poetskog mišljenja kojemu je i sam u svojim prethodnim knjigama umnogome književno posredovao. Njegovo nepristajanje na kondicije zbilje za posljedicu ima sklanjanje lirskoga subjekta u prenaglašeno intimističko diskurzivno polje i pripadan mu okoliš počesto solipsističke procesualnosti. Stoga i ne čudi dojam kako pjesnik poetski mistificira jednu po mnogočemu drugotniju realnost onostrana podrijetla i motivacije u kojoj provjerava vlastiti i status objekta o kojemu pjeva. Utječući se vodenom svijetu, on egzistenciju ljubavnika opisuje i odmjerava magijskim, ekskluzivističkim energijama. Taj se diskurs, iako opsesivan u svojoj vjernosti objektu vlastite želje, načas udaljuje od vlastite funkcije iskazivača ljubavne zapitanosti i svoje razrješenje potražuje u čuvaricama otočnih tajni i poganskim znanjima, uopće u inventaru paralelne stvarnosti. Međutim, to ne znači da se ta drukčijost autorova iskaza iscrpljuje u registraciji alternativnih duhovno-magijskih gesti. Naprotiv, on ne inzistira na osvješćivanju tih mjesta za neko posvećeno i otkroviteljsko čitanje, koliko mu je stalo da poetski sugerira vlastiti otklon, pa i neumitni bijeg koji je izlaz iz egzistencijalne nelagode koju njegov subjekt osjeća u mehanizmima zbilje. Herceg je svoje anđele zavio u crninu da ispod glasa tiho plaču za nemoćnim figurama snijega koji se otopio pred životom, ali i da im glasovi iz vode krate odustajanje. Prema kraju zbirke njihova se “akcija” raspršuje u nemoći praznine, postojeći tek kao nešto potencijalno, naslutljivo, te čitamo lirski katalog neutažene emocionalne gladi, zakinutosti i dezorijentiranosti subjekta. Ispisani poetskije nego što bismo to očekivali od sljedbenika stare/nove melankolične linije domaćega pjesništva, Anđeli u koroti uposebljen su glas nedvojbene pjesničke zrelosti ovog autora.

Ervin Jahić