Krešimir Mićanović u svojoj zbirci pjesama Dok prelazim asfalt uspješno mimoilazi tvrde teoretične samoprovjere, što su se i kao sasvim pismene i upućene ispisivale u čak ponajboljim pjesničkim knjigama biblioteke Quorum. Naravno, ovakve knjige omogućio je prethodni ispis Quoruma, kako onaj časopisni, tako i onaj edicijski. Omogućio, ali ne i osigurao, jer to može samo samostalni autorski napor.

Za sve njegove tekstove karakteristična je forma pjesme u prozi. Forma koja je zapravo vrlo rastezljivih mogućnosti, jer niti zaprečuje glazbenu opravu, niti se teško bliži esejističkom raščlambenom i izravnijem intertekstualnom lutanju, pa se na taj način pokazuje vrlo pogodnom “varijantom” za “novi tekst”. Osim toga, ovim se Mićanović proizvodljivo postavlja u proiščitavanje i nešto starijeg poezijskog traga, onoga otiskivanog u razlogovskim “radionicama”.