Ekskurzija je roman kratkog daha. Tako je to u podnaslovu precizirao ovaj još uvijek mlad autor čija je prva knjiga priča, objavljena prije nekoliko godina, kod domaćih literarnih promatrača ostala upamćena kao nešto vrlo osobito i obećavajuće. Mnogi su tu vidjeli razne putove kojima bi ova i ovakva literarna pojava mogla krenuti, ali ovim kratkotrzajnim romanom čini se da će očekivanja ostati iznevjerena. Umjesto da, kao i svi „normalni“ ljudi, odabere jedan put i onda vozi s eventualnim skretanjima na raskršćima do ucrtanog kraja, ovaj se autor odlučio za jedno posve nesvakidašnje ukrštanje putova, kroz koje čitalac može voziti baš kao i u križaljkama: kvadratići će biti popunjeni, ali krajnje odgonetke za nagradni kupon – nema.

Ne bojte se nije ovo neko posttraumatsko šalabazanje po bespućima psihičke zbiljnosti. Ovo je roman u kojemu ima i šarmantnih junaka, i vrckavih dijaloga, i malih polueseja, i divnih lirskih pasaža, monumentalnih ljubavnih i prijateljskih prizora kao iz starih crno-bijelih filmova…

Svega toga ima, i ova knjiga nije jedna od onih eksperimentalno-postmodernističkih-mučeničkih koje se čitaju zato da bi čovjek bio pametan. Naprotiv Ekskurzija je nešto što se prolazi lagano i sa zadovoljstvom. Na njoj se mogu doživjeti sasvim neočekivane stvari, a traje sasvim toliko da od suputnika i cijelog tog drndanja ne dobijete mučninu.

Pa kad se, naravno sa sendvičem u džepu, zaputite na ekskurziju, naići ćete na jedan mudar i odmjeren ironično zafrkantski ton koji se igra s raznim životnim i intelektualnim stereotipima, na obješenjaka koji obrće i izvrće, a onda se uozbilji ili čak malo i rastuži. A ondak opet, jer nema zapadanja u sevdah!, ruksak na leđa i hajmo se humorom (jednim dobro pomaknutim, onim koji se zna smijati samome sebi) „liječiti od zajedničke bolesti koja se zove: zemaljska egzistencija“. To je ona vrst humora u kojem smo sigurni da pred sobom imamo velemajstora u igri riječima i sadržajima i jednog „oštrog kritizera“ što bi rekao Ćiro B.

Sve počinje putovanjem u Toplice, gdje naš junak, zajedno s kolegom po imenu Mladac, obavlja svoju portirsku dužnost. Ta dva portira, koji sjede u svojim naslonjačima ispred hotela i „sole čaj“, vode diskusije o ljubavi, pričaju priče i pišu ih, zaljublju se izgledaju kao „Jimy Hendrix poslije uspješnog paljenja gitare…“ I to nije sve, ima tu i bunjevačkih pjesama i Béle Hamvasa, melankoličnih noćnih lutanja Sarajevom, Beogradom i dalmatinskim obalama…

Ma ne može se nikako prepričati. Red je da se čita.

Tatjana Gromača, Feral Tribune