Turkovićeva knjiga Filmska opredjeljenja posvećena je svojim većim dijelom antitetički postavljenim terminima elitizma i populizma, maltene u najboljoj maniri antitetičke teorije Harolda Blooma. U uvodu (duhovito naslovljenom „Umjesto uvoda“) Turković postavlja gabarite kroz koje će propuštati filmove i estetska dostignuća autora i žanrova o kojima će kasnije raspravljati u knjizi. Programatski su na tome mjestu izdvojena i kontrapunktno postavljena populistička i elitistička autorska stremljenja u svim njihovim inačicama: elitizam/demokratizam, elitizam/masovnost, umjetnost/komercijalnost, festivalnost/demokratičnost. Pod umjetničkim stremljenjima filmskog izraza Turković misli na kulturalnu specijalizaciju gledatelja. Njima nasuprot stoje gledatelji slabije izdiferencirane osjetljivosti i lošije razvijenog intelektualnog aparata. Populizam filmske umjetnosti Turković nepogrešivo locira u ideološkim sferama društva, kao, prije svega ostaloga, sredstvo utjecaja države kroz koje se vrši tzv. ideološko prosvjećivanje. Estetistički elitizam svojim stremljenjima tome stoji nasuprot kao izraz koji nastoji biti slobodan od političko-pragmatičkih zadataka ideološki usmjerene umjetnosti. Zadatak umjetnosti nije upoznavanje s datostima nego uzvisivanje nad njima, on je prije svega transcendencija. Ujedinjenje ovih dvaju glavnih oblika filmskog izražavanja Turković vidi u djelima najpoznatijih autora kako svjetske (Bogdanovich, De Palma) tako i domaće kinematografije (Zafranović, Mimica). Ovaj specifični filmski izraz Turković nazivlje metodološkim populizmom, jer su u njegove strukture ugrađeni svjesni spojevi autorizma i foklornog populizma, zatim klasicističkog populizma kroz rehabilitacijske povratke tradiciji, kao npr. u Tadićevu Ritmu zločina, ili u poznatom Lucasovu serijalu Zvjezdani ratovi, gdje je revitaliziran holivudski žanrovski obrazac s promjenom mjesta zbivanja. Kada piše o ideologiji i filmu, Turković se vraća u prošlost i na primjerima pokazuje postupni proces oslobađanja filma od brojnih ideoloških balasta. Dvadeseto je stoljeće bilo stoljeće politike, što se povratno odrazilo i na filmsku umjetnost. Turković je zaintirigiran prije svega procesima decentralizacije, labavljenja lanaca nadzora i onda iz tih novoustanovljavanih okolnosti daljnjim razvojem i oslobađanjem filmskog izraza. Kao idealan egzemplar ideologije propuštene kroz ljubavne diskurse nametnuli su mu se veliki redatelj Dušan Makavejev, kao primjer atipičnoga ideologijsko/ljubavnoga redateljevanja, te Želimir Žilnik, kao redatelj koji je virtuozno baratao žanrom dokumentarnosti. Ključni pedagoški donos Turkovićeva teksta nalazi se u poglavlju „Zašto žanr“. Na primjerima thrillera i westerna Turković podsjeća koliko malo znamo kada govorimo o thrilleru (kao teorijski neusidrenom terminu) ili westernu, kojeg je moguće iščitati i iz svemirskih sapunica. Pojam napetosti u thrilleru tako identificira kao egzistencijalnu situaciju u kojoj je junakov opstanak ugrožen. Gotovo spasonosno zvuče iz današnje počesto praznim teoretiziranjem izobličene perspektive autorova pozivanja na zdravorazumskog Čapeka i njegove tekstove iz danas, nažalost, zaboravljene knjige Marsija. Sam konac Filmskih opredjeljenja posvećen je avangardnom i eksperimentalnom filmu, kao izrazima koji su otvaranje zakočenih mogućnosti, a čiju ohrabrujuću nit povijesno konstituira dvadeseto stoljeće, kao stoljeće avangardi. Tako smo od žanrovski čvrstih filmskih obrazaca, preko kanoniziranog govora crtića, stigli do nenarativnih filmskih uradaka koji podsjećaju da se iza svih kalupa krije čovjekova potreba za slobodnim izrazom. Za današnja u filmsko-teorijskom smislu sušna vremena Turkovićeva Filmska opredjeljenja reminescencija su na doba kada se na film gledalo kao na oblik izražavanja koji daleko nadrasta potrebe za pukom zabavom, ili kako se to danas kaže entertainmentom.

Dario Grgić