Obilježja prve zbirke pjesama Damira Šodana Glasovne promjene određuju tu knjigu kao postmodernističku liriku. Za razliku od modernističke čatrnje koja je na jednom mjestu prikupljala i kroz maleni otvor prikazivala svu zbijenu raznolikost objektivno prikupljenih “padalina”, u Šodanovim stihovima nalazimo subjektivno pročišćeni “svijet”. To će reći da je nova zbilja filtrirana, uglačana i uglađena bez oštro sučeljenih suprotnosti. Čim se sučeljenost uspostavi, odmah se sukob razrješava nečijim padom, odnosno uzletom kao što je to slučaj u stihovima “međutim / drugo nešto / u njezinu glasu / odveć ozbiljno i razumno / priječilo je / da i sama zna / koliko im / pripada” [“Jahte”]. Dakle, pjesnikova uloga nije više svedena na postupak biranja određene hrpe, odsječaka zbilje i njezina prijenosa u svoj njezinoj surovosti i sirovosti, pa makar to bilo svjetlo koje pita “nakon što je / prosvrdlalo prozor / i razdrlo zavjesu”  [“S fotografije”]. Pjesnikov postmodernistički ego sad se ne isrcpljuje u samom izboru, pristupu zbilji, razgolićenju mašte, opetovanom razotkrivanju korijena, temeljnih odnosa među jedinicama, ponovnom otkrivanju ne tople vode kako bi rado htjelo podvaliti tradicionalizmu skloni teoretičari književnosti, nego razloga zašto je nešto toplo i kako ga njemu primjereno ohladiti, jer pjesnik se ne može odreći onoga iza, pošto “malo dalje (uvijek dalje) / jedan galeb iz pijeska je / iščeprkao svjetlucavo kamenje / i sad cupka / čudi se.”  [“Daljina”].

U prethodnoj snyderovskoj slici preslikava se sveukupni pozitivistički otklon od modernizma. Naime, slici oca s motikom pjesnik pridružuje, ali ne suprotstavlja sliku sina joggera. Da nije riječ o kontrapunktiranju, govori pjesnikov leksički izbor, koji nam želi sugerirati daljinu. “Sjeverno more / miljama daleko… bježim od te pomisli” pa i razrješnica “nemile” reminiscencije flash backa u svjetlucavom kamenčiću, čija višeznačnost čitatelja napućuje u nekoliko smjerova: sjećanje na neki događaj nije sumorno, ma koliko je on zaista bio, usporedba zgubidanskoga trčanja i mukotrpnoga rada sama je po sebi svjetlucavo otkriće, uspostava okosnica zanimanje /?/ – ne / vraćanje odnosno razumijevanje – nerazumijevanje ili pak staromodno – moderno vrijedi maloga bljeska. Zanimljivo je da se Šodan ne izruguje starome, te starim. To je bitna razlika od avangardističkih potiranja svega tradicijskoga, bez obzira koliko ono vrijedilo ili ne. Upravo to nezamjeranje, kako avangardističkoj isključivosti, tako romantičarskoj neumjerenosti, naivnoj dražesti jezerskih pjesnika i nadrealističkoj kolokvijalnoj silovitosti daje pjesništvu Damira Šodana odlike superiornosti pri ispisivanju nove zbilje. A to priliči Bogu, za autora Glasovnih promjena modernizma to priliči glasniku bogova, bogu pokrovitelju stada, bogu raznih izuma, fizičke okretnosti, oštroumnosti, bogu putova, starogrčkome Hermesu, strarorimskome bogu krasnorječivosti Merkuru. Zato se njegov kaducej završava ovim versima: “Hemes je za druge / a malo i za sebe. / Naročito ujutro kad je utopija / najtoplija. A noć? / Noć je zanoćila.” Na čitalačku sreću noć je zanoćila zvjezdana, pa geslu na početku knjige pjesama, to jest navedenom stihu Henrija Michauxa “gotovo je: umiješat ću se”, možemo skromno dometnuti: sjajan je vaš kaducej!

Vjekoslav Boban