Kantova definicija komičnoga tvrdi kako je bit smiješnoga što na mjestu gdje smo očekivali nešto ne zatičemo ništa. Anatol France  je pak djelovanje humora povezao s „velikim mozgom“, koji vam omogućava vidjeti skelet tamo gdje svi vide mesom uljepšano tijelo, uz pomoć kojega vidite obeskožene muskule gdje drugi vide samo površinu zadovoljna lica. Damir Šodan, pjesnik, dramski pisac i prevoditelj, u svojim se tekstovima oslanjao na rendgenski pogled kao gradivni element svake humoritične ili satirične, pa čak i groteski naklonjene spisateljske akcije. Šodan iznevjerava i uvriježenost imena: tako je njegov Kain ime dobio po lavoru a ne po biblijskome ubojici svoga brata. Drama Kain ili njegov brat burleska je koja se događa u „najvećem našem južnom gradu“ Splitu i kroz obiteljske odnose tematizira nastanak vrste subjektiviteta koji i danas vedri i oblači našim društvenim poljem. Šodan je proročki dao bulumentu likova čije je silnice moguće pratiti i do naših dana: ovdje imamo povratnika iz inozemstva, nacionalno maksimalno osviještenog, sa sinom koji je također na liniji potrage za izgubljenim zavičajem što se kod njega očituje kroz potragu za jezikom jer uglavnom progovara na engleskom, imamo mladu damu izvrsna izgleda kao  prototip danas sveprisutnih starleta, imamo oca kroz čiju je figuru moguće pratiti karikaturalnost procesa što ga obično karakteriziramo kao buđenje nacionalnog bića, a ovdje je i obavezna majka kao prototip jedinke kojoj nije bilo strano prilagođavanje historiji. Osnovni ton Šodanove odlične drame konstantno je povišen, tako da uvjerenja likova dobivaju groteskna obličja, čime čitatelju olakšava proziranje njihove karikaturalnosti. Šodan se pokazao točnim seizmografom tektonski narušene hrvatske zbilje, njenim dobrim dijagnostičarem i uspjelim humoristom.

Dario Grgić