Dorta Jagić je dosad objavila nekoliko zbirki pjesama, a za prvu, Plahta preko glave, osvojila je 1999. godine nagradu na Goranovom proljeću za mlade pjesnike. Nakon toga su uslijedile još tri, a zadnja je bila Kvadratura duge u izdanju AGM-a prije dvije godine. Naravno, cijelo to vrijeme je Jagić, inače diplomirana filozofkinja, pisala i kratku prozu, za istu osvojivši drugu odnosno treću nagradu na natječajima koje su organizirali Vijenac i Večernji list.

Ipak, na ukoričavanju svoje proze Dorta Jagić nije insistirala, pa je njena prva zbirka priča, upečatljivo naslovljena Kičma, zasluga i njene urednice Nele Milijić, koja vodi nakladničku kuću Aora. Ona je od Jagić zatražila da skupi prozu koju je tijekom godina pisala, intervenirajući minimalno u sami tekst, ali određujući raspored priča. Rezultat je neuobičajena zbirka, natopljena poezijom, u kojoj se tekstovi mogu podijeliti na dvije jasne skupine. U prvoj je proza klasične fabule, s jasnim početkom i krajem, dok su u drugoj nalaze tekstovi u kojima se ponajviše oslikava atmosfera ili stanje, ne nužno s jasnim odrednicama vremena, mjesta i radnje.

Prvo pak što upada u oči jest naslov, kojeg je autorica odabrala baš iz tog razloga, te, čini se, pogodila: „Mnogi me za to pitaju, jer očito je kičma jedna jaka, izazovna riječ. Meni je ona i draga osobno, a izabrala sam je zato što se kroz mnoge priče provlači tema hrabrosti, za što riječ kičma inače stoji.“

Kičma se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: „Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.“ Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: „Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.“

Tematski gledano, Kičma je posvećena te se i ponajviše bavi ženskim iskustvom svijeta. Jagić portretira različite likove kojima je zajedničko njihovo rodno određenje, ali i problemi i nesreće koje i danas status žene u patrijarhalnom društvu još uvijek nažalost podrazumijeva. Za Dortu Jagić žene se nisu kao tema nametnule činjenicom da je i ona jedna, nego ponajviše zbog kompleksne ženske psihologije, pune nijansi i suptilnosti. Proza koja je sakupljena u Kičmi nastajala je stihijski, objašnjava autorica, no ženska tema se nekako sama od sebe profilirala. Tako se mogu naći kratke proze o ženama različitih generacija kao i u različitim kontekstima: „U priči Krevet opisuje staricu koja je ostala sama, bez muža i djece, koja više nema što očekivati u životu. S druge strane, opisuje i usamljenost mlade žene u priči Čekaonica.“

Jedna od najupečatljivijih svakako je i priča „Celulit“ u kojoj se Jagić, raskrinkavajući žensku nesigurnost u vlastiti izgled, obrušava i na danas uvriježene norme ženske ljepote, kakve u stvarnosti nije moguće ostvariti. No, kao i kod svake zbirke priča, neki su tekstovi bolji, a neki lošiji: „Ne vjerujem u mogućnost da se dogodi potpuno savršena zbirka priča. To je previše pretenciozno. U mojoj zbirci ima i priča za koje ne mislim ah, to je to, ali ipak je postojao razlog da se objave. Nisu to loše priče i nose sa sobom nešto vrijedno. Svjesna sam da nisu sve savršene, ali mi se čini da ima više onih iza kojih mogu do kraja stati.“

Dorta Jagić se inače bavi i prevođenjem, od čega živi, s obzirom da se danas u Hrvatskoj od pisanja to teško može. Svoju ulogu spisateljice i pjesnikinje, dakle čuđenja u svijetu, vidi dvojako: „Danas je tržište jako bitno, pa ti se nameće i osjećaj krivnje što si pisac. Danas se treba biti nekakva luda, a nekad je to bilo nešto posebno. Paradigma je drukčija i u tržišnom vremenu ispadamo pomalo smiješni, jer je vrijeme umjetnika kao proroka prošlo. Ipak, ne dozvoljavam da mi se nameće taj osjećaj krivnje.“

Nije teško predvidjeti kako će tržište knjiga  zbirku priča Kičma najvjerojatnije ignorirati. Što Dortu Jagić neće zaustaviti u pisanju, iako smo već neko vrijeme u onoj tranzicijskoj fazi kada se profitabilnost predstavlja kao kvaliteta, a prodaja kao kriterij uspostavljanja književnog kanona. Za drukčiji pristup za sada nedostaje kičme, jer se previše ljudi boji da će im ona puknuti ako se, pa makar i slučajno, usprave. Dorta Jagić zato, između ostaloga, pokazuje da se, uz određenu cijenu, ipak može stajati uspravno.

Gordan Duhaček, Radio 101

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Suvremena hrvatska proza doživljava inovativne preobrazbe modificirajući autorov (autoričin!) način određivanja osobnosti u konfrontaciji sa svim kategorijama egzistiranja: od psiholoških promjena koje dramatski prate strukturu svijesti do paradoksalnih metamorfoza forme koja teži kratkoći pjesama u prozi. U rasponu od transformacije spisateljskog iskustva do otvorenoga transcendentnog ja narasta bogatstvo vizura. Čarolija realističnoga strukturiranja prelazi u iracionalnost i fantastiku u čijim paradigmama dolazi do izražaja ironični diskontinuitet. Proze Vlatke Jurić, Ivane Šojat-Kuči, Julijane Adamović, Lane Derkač pokazuju takvu tendenciju komuniciranja, a najnovija proza Dorte Jagić Kičma eklatantan je primjer kako se takozvani sadržaj mistificira, smišljeno elaborira neočekivanim opaskama i poentama. Sa stajališta naracije, pripovijedanja, ta se redukcija može činiti paradoksalnom, no ipak postiže svrhu: da se s malo riječi, ekonomično odabranih, ciljanih, otvori apokaliptični svijet ljudskog bivstvovanja: „Tijelo jede druga tijela. Mljacka. Dodiruje. Uživa. Štoviše, to mu je plemenita svrha. Tko zna što se neobičnoga može s njime raditi a nismo otkrili u svojoj sljepačkoj grubosti. Razmišljati kosom. Plakati obojanim suzama. Fićukati pupkom… Kad bolje razmislim, tijelo je samo turistički boravak u tuđini!“ („Tijelo“)

Riječju, Dorta Jagić vođena pjesničkom intuicijom ne prepušta ništa slučaju, ništa ne gura pod tepih. Ljubavna strast pretvara se u bol zbog „ugušene čežnje“(„Opasno duga riječ je ‘bol’“), osjećaj pakla situiran je u fiktivnim naslućnim prostorima („Pakao“), samoća je stvar samoizbora kao i pristanak na sudjelovanje u životu: „Nebo se nad gradom obnavlja kao jetra. Ptice se od neke čiste sreće zabijaju jedna u drugu. Prolaznici se pod krošnjama rukuju, svijaju, izbjegavaju, grle, obavještavaju, zaljubljuju, promatraju, zaboravljaju… I ne čekaj vječito da nešto padne, pa da ti ustaneš… Od odgađanja se dobiva mlaki zrak u krvi i olovna smola u ušima.“ („Tvrdosobe“)

Našoj intelektualnoj intuiciji dopušteno je da promišlja, da se prikloni fiktivnim varijacijama, da se poda depresiji i nezadovoljstvu što stvar nije okončana na drugi način. Autorica nas drži budnima i mi, htjeli ne htjeli, zamišljamo neke drukčije završetke ma kako bili stereotipni: „Sigurna sam da su se u moj celulit slile sve naše zajedničke umrle, iskrvarene, pobačene misli o bračnoj sreći. I tračevi, prve laži, suvišni smsovi. Ljepljive kapljice ljubomore. Dosade. Svađanja, bučnog optuživanja, nesporazuma. I sve naše neizgovorene, zanemarene izjave ljubavi gurnute pod ledeni krevet.“ („Celulit“)

Demistificiranje realnosti nepopustljivo se nastavlja u prozama Dorte Jagić. Pregnantna forma kojoj se priklonila samo naglašava njezin spisateljski koncept koji u sprezi s ironijskim odmakom ne nudi neka prihvatljiva ili barem fiktivna rješenja. Ipak, ne možemo je optužiti za – ravnodušnost. Jer, artikulirajući svoje viđenje svijeta, ona je ponajprije pjesnikinja, a pjesnička joj duhovnost ne dopušta nehaj, indiferentnost. Umjesto vulgarnosti, koje su danas nedvojben trend, Dorta Jagić inventivno odabire izražajnu gustoću poetskih paradigmi („Tešku kao neudata zvijezda na rubu svemira. Gorku kao usirena mjesečina“). Vizualizacijom proznog iskaza u kojem dominira sinergija simbolike i alegorije, ona propituje mogućnosti kvalitetnoga, čovječnijeg života:

„Kiša se smije. Možda njezino prozirno tijelo nekima bolno izgleda, ali to je tako samo s tamne strane očiju. Jedino žali što ne stigne promatrati ljude i ostati na njima. Kiša piše u notes:

Nađite mi jedno hrabro ljudsko biće koje zna voljeti, pa da padnem na njega i svu vječnost ga gledam.“ („Kiša“).

Ljerka Car Matutinović, Vijenac