Fikret Cacan je dobio okladu zauzimajući se za jedan nesvakidašnji poetski koncept obnove vezane forme. U njoj on nalazi mogućnost da suvremenost precizira sviješću uznemirenog intelektualca onkraj aktualnih jezičnih presvlaka. Nastavljajući se na nikad sasvim prekinut slijed matoševskog artizma, Cacanova forma zvuči prirodno kako u pridržavanju pravila tako i u svjesnom odstupanju od njih.

Zvonimir Mrkonjić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U pjesmama Fikreta Cacana, nastalima tridesetak godina, spajaju se rima, precizni metar i suvremenost (ponajprije kroz izbor tema). Na taj način Ljiljan u trnju postaje izuzetno zanimljiva pjesnička zbirka, s jedne strane kao pjesnikovo dugogodišnje literarno putovanje kroza stihove, a s druge – u formalnom smislu – kao stanoviti razgovor s tradicijom, s Ujevićem, Matošem, Brodskim i mnogim drugima. U takvom prepletanju Cacan dostiže začudne visine istinske poezije.

Rade Jarak

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Temeljno uvjerenje Cacanove poezije u zbirci Ljiljan u trnju je estetiziranje neestetskoga i rugobnoga, odnosno, bodlerovsko rimovanje tradicijom posvećenih ljepotnih pjesničkih oblika i nesklapne stvarnosti, koja se svagda nadigrava s lirskim subjektom.
Ljiljan – sama poezija – tako uspijeva na svakom tlu, a trnje zbilje, kako vjeruje Cacan, ne samo da ne može zagušiti, već predstavlja plodnu antitezu koja osigurava potrebnu napetost formalnim i sadržajnim protegama pjesme. Takva se, međutim, plodonosna, kadikad gotovo dramatska napetost svagda različito aktualizira u srazu versifikacijskih i oblikovnih obrazaca s vrlo različitim sadržajima. Ti pak sadržaji očituju s jedne strane gotovo pikarsko upadanje lirskoga „ja“ iz nevolje u nevolju, a s druge strane ne manjkaju ni smislotvorne pričuve poput lijepih gradova, zatravljenosti ženama, snage ljubavi i duhovnih naslutaja.

Davor Šalat

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U vrijeme kada je dekonstrukcija čini se jedino geslo originalnosti u umjetnosti prethodno zasićenoj postupcima i stilovima, Fikret Cacan pristupa joj svojom poezijom na osebujan način: prihvaća tradicionalne ili klasične forme, ali im transponira svojstva. Melodija soneta spotiče se na ambicijama slike da bude kompletna, tečnost se prekida opkoračenjima, rime se opiru doslovnosti podudaranja. Postignuti efekt može se usporediti s motivima starih razglednica koje su upravo time što su izgubile ishodišni sjaj postale artefaktom.

Ludwig Bauer

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zamjetno je da pjesnik voli korespondenciju između naslova i tijela pjesme, ali neće eksplicitno odgovarati na naslov, već će se zakriliti gustom mrežom lijepih slika koje nisu ni šifrirani jezik ni puko prepisivanje stvarnosti. Na sceni je fino lirsko predivo, pomalo anakrono za naše doba koje više ne osluškuje pjev ševa, ali, čini se, da Cacan umije svojim artističkim nakanama preskočiti jaz koji nas razdvaja: između surovo senzibilizirane poetske recepcije i, na drugoj strani, meke svile obnovljene doživljajnosti.

Sead Begović

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ako bismo pokušali odrediti obrise topografije jednog iskustva okrenutog literaturi, a sada se već prostire na više desetljeća, kondenziranih mahom oko ruske poezije, onda se pripadajući gabariti možda u jednakoj mjeri razaznaju u lagodnoj napetosti prividne rime „sretne smetnje“, kao i u sinkopiranom ritmu „kremaljskih zidina“, Prisavlja i Sloboštine, Vrbika i Bundeka, u titraju uvijek posljednjih ljubavi uz „jezerski Kupin izvor“, „kraj kestena i rijetkih ljeskovika“.

Miloš Đurđević