Unatoč svemu demonskom, destruktivnome i sotonizirajućem što ga rat nosi, Beckove priče sadrže i drugi pol, tako da se napetosti i traume često katarzično rješavaju humorom, hiperbolom koja vodi ka karikiranosti te autoironijom. To potvrđuje i sam autor kada, uvodeći imenom i prezimenom sebe u pripovijetku (a slično samoopredmetljivanje karakteristično je za ruske avangardiste, odnosno Majakovskoga koji se u priči i spominje) na jednom mjestu piše: “Beck je bio duboko pesimističan i melankoličan, iako je to skrivao humorom.”

Katarina Luketić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kako govoriti o ratu? Kako ga razumjeti? Metak u srcu Svetog Augustina Borisa Becka zbirka je ulančanih novela koje se čitatelju urezuju u pamćenje i proročkom i blasfemičnom filozofskom istinom: rat je diskurz koji daleko nadilazi mitske, kao i ekonomskopolitičke podjele na “prijatelja” i “neprijatelja”; na napad i obranu; na grabež i opljačkanost. Iz ratnog se središta, pokazuju nam Beckove izuzetno talentirane i mistički neisključive priče, širi ludilo kompletnog sustava ljudske autodestruktivnosti – u njemu nasilje kulminira, ali se isto tako i iscrpljuje, odnosno utječe u svoju “maksimalnu realizaciju”, pri čemu je u istom tom središtu kaosa moguće pronaći i meditacijski mir; moguće je pronaći i kozmos iracionalne solidarnosti i hrabrosti, kao i ljudsku dimenziju dobrote ne samo civila, nego i vojnika koji se nalaze s obje strane ratne karte teritorija, ma kako njihova “militarna empatija” paradoksalno zvučala.

Nataša Govedić