Pjesnik i prozaik Mario Brkljačić već je poznat hrvatskom čitateljstvu kao pisac koji se ne razmeće riječima, kao suzdržan autor naglašene socijalne osjetljivosti, kojemu je od nizanja lijepih riječi važnije „fotografirati“ živote ljudi svoje generacije. Njegova proza ima poetske osobine kakve smo mogli vidjeti u pjesmama Drage Glamuzine i Tatjane Gromače – brzi usnimci usput primijećenih događaja, bez osobite pompe, distancirano. A kada piše u prvom licu Brkljačić uspijeva zvučati vrijednosno i emocionalno neutralno – on piše o sebi kao da piše o nekom drugom, trećem, četvrtom od sebe. Njegovi protagonisti i on su daleko: Brkljačić odvojene portrete radi s distance s koje se rade grupni portreti, što njegovom tekstu daje efekte objektivnosti maltene znanstvenog, herbarijskog tipa. U novoj zbirci priča/izlomljenom romanu Neženje i demografska propast kao da je emocionalnost najprisutnija kada se govori o Ladi Nivi, automobilu jednog od protagonista. Junaci su srednjih godina, no socijalno su zapeli negdje nakon završetka srednje škole – nije im se dogodilo uklapanje u takozvani normalni život. U indijskoj društvenoj podjeli bili bi šudre, otpadnici, ljudi s kojima se ostalim trima kastama ne preporuča družiti. Čitaju knjige, slušaju glazbu, ali sve to iz drugih je vremena i znak je pokidanosti njihovih veza s recentnim kontekstom – oni ne pripadaju nigdje, njihova je domovina imaginativni krajolik u kojemu postoje još samo dronjci sjećanja za koje se mlitavo pridržavaju. Ponešto su odrješitiji kada je u pitanju hrana, nju se nabavlja i pripravlja kao da se time izgrađuje i projektira jedan mirniji identitet, kao skrojen za sveopću šturost. Socijalnim i ekonomskim okolnostima Brkljačićevih proza odgovara i verbalni materijal, sveden na najnužnije. Brkljačić odbija čitatelja zasipati jezičnim i stilskim petardama i bravurozama, on uvijek traži i vrlo često uspijeva pronaći najkraći put između namisli i ostvaraja – kod njega je sve svedeno na najmanju mjeru. Gotovo da imate osjećaj kako čitate telegramske izvješte iz prostora ozbiljno nagriženog ravnodušnošću. Iako zbirka priča, kroz nju projahuju isti likovi, kao signifikant zaglavljenosti u svijetu kojem se ne pripada, povremeno imate osjećaj kako čitate premontirani roman. Radi se o junacima za koje bi teško bilo reći i da su razočarani, likovi se kreću kao Peckinpachovi pljačkaši u akciji: slow motion njihov je prirodni ambijent. Čak je i odabir načina na koji će zaobići spori huk života, koji ionako huči pored njih, zapravo očekivan: odaju se ribičiji, tek uz vodu uspijevaju nadvladati osjećaj da je život nešto što im klizi kroz prste. Njihovi komentari na svakodnevno okruženje su minimalistički, tako je veslanje označeno kao jedini sport u kojemu si leđima okrenut cilju. I onda čitamo: uz domoljublje, naravno. Znači ne radi se o slijepim eskapistima, nego o ljudima koji ovdje i sada nisu dobili nikakav prostor, nikakvu šansu, a svijet se pretvorio u mjesto u kojemu niti nema privlačnog okruženja i atmosfere u koju bi se itko normalan htio uklapati. Tako da se uz fotografsko nizanje ohlađenih događaja niskog intenziteta vrlo brzo ispod mirne površine Brkljačićeva pisma pojavljuje i kritički žalac koji poticajno bocka svakog radoznalog čitatelja.

Dario Grgić