Vojin Pašić je svojedobno objavio zbirku poezije koju danas smatra “provincijalnom i epigonskom”, pa ovu knjigu, “ne bez stidljivog straha pred nespretnošću”, smatra svojom prvom knjigom. Pašićeva poezija je južnjački ekstatična, rođena negdje gdje i europska civilizacija, na Mediteranu, oko mora, a začeta još dalje – evolucionistički seže sve tamo do podrijetla vrste i okamina. Pašić se u prošlosti, u mješavini mita i povijesti najbolje osjeća. Njegovi motivi, uglavnom iz carstva flore, faune i anatomije, čine začuđujuće slike koje znaju i kroz niz gotovo nadrealistički udaljenih asocijacija – pripovijedati. Pašić zna i galantno parodirati albu, poentirati na račun himena jadne Beatrice, podjednako empatizirati s redovnicima, inkvizitorima i robovima.