Nije nikakva tajna da je pjesnički postmodernizam postao pristupačni vrt uzo-raka pisanja čiju je ponudu teško odbiti. Ne postoji naime neki naraštajni pjesmo-nazor u kojemu bi se pjesnici prepoznavali pa ni pretežnost nekog poetskog idiolekta. Dok se nedavno tu još moglo orijentirati u smjeru modernizma ili antimodernizma, sada se takvo orijentiranje čini uzaludnim. Zato Pavao Pavličić kaže: „Ne samo da se alternativa više ne svodi na modernizam ili antimodernizam (osim u nekim anakroničnim epizodama), nego nitko ne vjeruje ni da smije reflektirati o pravom smislu povijesti i o njezinu smjeru.“ Samo onaj tko je svjestan da je sve već viđeno i sve već napisano moći će se bez skrupula i odgovornosti kretati na tom području.

Preboljevši semantički konkretizam iz svoje prve zbirke, Marko Pogačar (1984) u svojoj novoj zbirci, Poslanice običnim ljudima, zalaže se za labavljenje i relativizaciju smisaonih vezâ među korektno sročenim, ali semantički kontrastnim sintaktičkim cjelinama. Unatoč tomu i bez ulaska u proturječje, danas mu je bliska i kasna makovićevska kritika hipermetaforizma koja njegovu stilu daje gipkost, ležernost tekućeg usklađivanja riječi i stvari. To mu omogućuje da ispisuje nizove stihova koji ne proizlaze iz jedinstvenoga govornog subjekta, nego su, točnije bi bilo reći, izraz njegove disperzije, ukoliko disperznost nije dominanta od koje biva upitno može li se krenuti prema osobnim razlikama. Dakako, i u Pogačara nazire se planetarnofolklorni koiné gdje je jedno od općih mjesta bog koje dijeli s drugim pjesnicima, primjerice sa Šalamunom, ali dakako i s Dragojevićem i Jozefinom Dautbegović. To je prazna transcendencija, ispražnjeno mjesto sve(ne)moći poetskoga govora koje on obilato iskorištava:

tržište kaže: ako govoriš o ljubavi,
govoriš o bogu, ili obrnuto.
Pogačar misli: sve je bog = bog je ništa.
bombarder prepun opasnog značenja.
(„Permanentna revolucija jezika ljubavne poezije.
Umornim trockistima“)

Osjećajući potrebu situiranja svog pisma, Poga-čar ga sidri preko adresata uvodnog ciklusa, običnih ljudi kojima upućuje šesnaest poslanica. Time je stvoren živ intersubjektivni kontekst, klupko relacija, tematskih nabačaja i asocijativnih metafora. Na sličan način on to čini obvezatnom pop-nomenklaturom – Vesna Pisarović, Iggy Pop, Mingus, Monk, Charles Manson, Judith Butler, Johnny Štulić, dok u više nego stidljivim primislima na kulturni kontekst uz „Korčulu“ asocira Dragojevićevu poemu „Kornjača“. (Odvlačeći pozornost izvan potrošne sadašnjosti, kultura očigledno ostaje izvan obzora naraštajnoga svjetonazora kojim prevladava kontrakultura.) Naizgled strogu apolitičnost Pogačar će prekoračiti tek na kraju pjesme posvećene „umornim trockistima“: „na kraju znaš: jedina strašnija stvar od fašizma / je umjereni fašizam“. Pogačaru ne nedostaje spoznaja o očijukanju između ekstrema kao svakodnevnoj hrani tekuće politike i urbanom folkloru naših prostora:

…stepenice razmotane u beskonačnost, kao razgovor o politici,
i baš kada netko primijeti da se totalitarizam i demokracija
razlikuju samo u brojevnom sustavu
nestane slike i sve nanovo počinje: glasovi cure iz zidova
potpuno bestjelesni…

Realističkim kontekstuiranjem, punim prepoznatljivih mjesta naraštajnog i potrošnog civilizacijskog prepoznavanja, Pogačar ne izmiče općim mjestima suvremene pjesničke proizvodnje, ali unatoč tome, u jednoj od ponajboljih zbirki mladoga pjesništva, vješto spaja raznorodne i kontrasne sekvencije, diskurzivno i slikovno, u eklektičan, narativno raščlanjen slijed koji živo odražava dijalektiku realnoga.

Zvonimir Mrkonjić, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ukratko, poezija je izgubila primarno mjesto koje je nekad imala u književnom imaginariju, a više se ni toliko ne čita niti prodaje. No, to ne znači da se ne piše, jer i dalje većina adolescenata prođe onu neizbježnu fazu gdje sav svoj „Weltschmerz“ želi sažeti u nekoliko tipiziranih stihova o nerazumijevanju okoline i nesretnoj ljubavi. Naravno, pjesme ne pišu samo pubertetlije, nego i oni koji poeziju, usprkos svemu, i danas shvaćaju vrlo ozbiljno, te joj tako i pristupaju, a među njima se znaju pojaviti i pjesnici koji svojim talentom i svježinom dokazuju da zbirke pjesama još uvijek treba čitati.

Jedan od takvih jest i mladi pjesnik Marko Pogačar, rođen 1984. godine u Splitu, kojem je nedavno Algoritam, pod uredničkim okom Krune Lokotara, objavio drugu zbirku pjesama, naslovljenu Poslanice običnim ljudima. Pogačar je inače apsolvent komparativne književnosti i povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a na pjesničkoj sceni prisutan je od 2005. godine, kada mu je, kao dvadesetjednogodišnjaku, objavljen prvijenac Pijavice nad Santa Cruzom, za koji Pogačar kaže da je bio „ekstremno slučajan uspjeh, jer materijal nisam ni slao na natječaj. Nekoliko pjesama u rukopisu imali su neki prijatelji, i tako su došle do Krune Lokotara, koji je to objavio u „Vijencu“. Nakon desetak mjeseci me je nazvao da mu pošaljem ostatak rukopisa, što je bio problem, jer je postojalo dvjesto stranica prvobitne akumulacije moje poezije, a ne sređen rukopis, što sam u pet dana reducirao na opet predugih 180 kartica teksta.“

Pogačar je nakon toga vrijedno pisao i studirao, no Poslanice običnim ljudima su nastale u dva-tri mjeseca, kada je konačno u sebi definirao temu kojom se želi baviti. Ova zbirka predstavlja zapravo svojevrsnu pobunu i oštru kritiku stvari koje Pogačar prepoznaje kao najveće probleme svojeg okruženja, a to su, između ostaloga, koruptivni utjecaj Katoličke crkve na društvo, kao i ono što ovaj pjesnik naziva „umjereni fašizam“. Pogačar kaže da se poezijom ne koristi kako bi upirao prstom, nego se razračunava s onim što ga osobno pogađa. Svoje namjere, kada je u pitanju obračun s ovima i onima, izrazio je i u samom naslovu ove zbirke, koji subvertira uobičajeno klerikalno poimanje poslanice, koje su u Katoličkoj crkvi, objašnjava Pogačar, „doktrinarni i kanonizirani tekstovi, dok su moje maksimalno otvorene, podložne interpretaciji i često u dijaloškoj formi.“

Tako se među poslanicama mogu naći i one s naslovima poput „Pristaješ mi kao protupožarna brigada Mojsiju“ ili „Bog je sisata telefonistica koja ti maznim glasom kaže da si birao broj koji se ne koristi“. Bog osobno se još nije požalio na ovaj opis, kao što se nije žalio ni kada ga je Nietsche proglasio mrtvim, no Njegov nedostatak reakcije možda je i dokaz kako je njemački filozof bio u pravu. Šalu na stranu, u svemu tome postavlja se pitanje je li možda zabrinut da će ovakvim pjesmama izazvati gnjev „Glasa koncila“, „Križa života“ ili Biskupske konferencije, koji sebe oduvijek shvaćaju jako ozbiljno, no Pogačar odgovara da se danas svakoga može plašiti, jer je svatko nečime uvrijeđen, te da na takve stvari ne treba obraćati pažnju.

Ovaj mladi pjesnik, inače, živi u studentskom domu još otkako je došao na studij iz Splita u Zagreb, a kaže kako, kao i mnogi Splićani, ima običaj mijenjati svoj naglasak i način govora, ovisno od situacije u kojoj se nalazi. A što se života u domu tiče, takav kreativni kaos ne predstavlja mu problem: „Kao što bi rekla Virginia Woolf, vlastita soba bi bila zgodna. No, meni ne smeta živjeti u domu jer sam navikao s ljudima dijeliti prostor, a tamo ti stalno netko upada u sobu. Studentski dom je, uostalom, prilično dobra metafora otvorenog sustava.“

Pogačarov stambeni status pokazuje pak i da pisanje poezije nije nimalo unosan posao danas, naročito u Hrvatskoj, iako se tako, neizbježno, postaje dio takozvane književne scene. A ona od svojih sudionika, između ostaloga, zahtjeva i ispunjavanje određenih obrazaca ponašanja, kao što su književne promocije, koje su za Pogačara „u 99% slučajeva dosadne. No, mora ih se odraditi zbog izdavača. Meni bi više odgovarao koncept koji nije ex cathedra, gdje je razbijen četvrti zid, a i da cijeli događaj bude interaktivan i intermedijalan. To je ekvivalent onoga kada su, osamdesetih, američki hardcore bendovi svirali na sredini male sobe. Dakle, nema pozornice, sve je u glavu i sve se komeša.“

Ne iznenađuje što se Pogačar referira na garažne bendove kada govori o svojoj idealnoj književnoj promociji, jer je i sam bubnjar u post punk skupini Death Disco. Poslanice običnim ljudima su pak zbirka pjesama koja se bavi životnom svakodnevicom, ali i velikim temama, jer za Pogačara to dvoje nije moguće, niti treba odvajati. O kvaliteti ove poezije govori i provjeren podatak kako je Poslanicama oduševljen i najveći živi hrvatski pjesnik Danijel Dragojević, čak toliko da je osobno nazvao mladog pjesnika kako bi mu iskazao svoje divljenje. Svi koji znaju nešto o povučenom Dragojeviću znaju da se takva pohvala dobija samo jednom u životu.

Gordan Duhaček, Radio 101