Da je film nešto što se ne otvara pukom gledanju nego su za uranjanje u filmske svjetove potrebna određena predznanja koja povećavaju užića, poznato je još od početaka filmske industrije. Henri Bergson, jedan od prvih velikih koji su pisali o filmu, vjerojatno se ne bi složio s upotrebom pojma „industrije“ i radije bi posegnuo za pojmom „umjetnosti“. Jednako kao što bi, predmnijevamo, Bertrand Russell inzistirao na terminu „industrija“. U nas je Ranko Marinković pisao o značaju razvoja tehnologija za razvoj ove umjetnosti i govorio kako je film prva velika umjetnost čije je postojanje omogućeno tehnološkim razvitkom. Jedan od najpoznatijih, najplodnijih i najutjecajnijih domaćih interpreta filmskih svjetova i pedagoga svakako je Hrvoje Turković. U knjizi Razumijevanje filma nevjerojatno lapidarnim i laiku prihvatljivim stilom Turković daje svojevrsnu prolegomenu sedme umjetnosti. Knjiga je podijeljena u tri dijela: „Filmološke marginalije“, „Pitanje ‘prirode’ filma“ i „Pitanje stila“. „Filmološke marginalije“ čitatelja upoznaju s osnovama unutarizražajnih razdioba filma, s njegovim račvanjem na fikcionalni, nefikcionalni, animirani, umjetnički film i tako dalje. Nakon naznaka prvih podjela na rodove, Turković na narednim stranicama nastavlja dublje ulaziti u problem, pa definira odnose fikcionalnosti i fabule, svrće pozornost na naizglednu kontradiktornost fantastike i prirodnosti filma, podučava kada film postaje „naivan“. Svrće Turković čitateljevu (i buduću gledateljevu) pozornost i na motive, na rađanje mizankadra iz braka mizanscene i dvaju pokreta: onoga kamere i onoga protagonista u kadru. U središnjem dijelu „Pitanje ‘prirode’ filma“ Turković polazeći prije svih od Andrea Bazina, čitatelja upoznaje s ontološkom utvrđenošću filmske umjetnosti, kojoj je brojne svoje stranice posvetio upravom ovaj francuski teoretičar sedme umjetnosti od čijih istraživanja Turković polazi. S današnje vremenske distance, navodi Turković, urađaji talijanskih neorealista vrve od lako uočljivih konstruktivističkih detalja. Tome je tako jer je film prije svega „izrađevina“, a tek onda umjetnost koja inzistira i na realnome. Drugi dio središnjega dijela Razumijevanja filma naslanja se na Petrićeve tekstove o filozofiji filma, podsjećajući, među inim, i na razlike između filmskoga i filmičnoga: filmsko se prepoznaje kao pripadno i drugim umjetnostima, dočim je filmično ekskluzivno samo za sinemaskopski artizam. Da bi film bio dobar, potrebno je da se u što većoj mjeri oslanja na sinemaskopske elemente. Iz njihova nemarna uporabna djelovanja nastaju filmovi srozani, između ostaloga, i svojevrsnom nevjerom u sinemaskopske izražajne mogućnosti, u izraze koji više asociraju na teatar ili su, jednostavno, loš film. Treći dio posvećen je pitanjima stila, s naglaskom na mučaljivom govoru elipse. Važno je naglasiti da je (i) ova Turkovićeva knjiga napisana upravo facinantnom jednostavnošću. Kao da se i u njega potvrđuje staro pravilo kako majstori svoje meštrije uvijek mogu ispričati i djeci.

Dario Grgić