Lente prikazuju redni broj na listi najčitanijih naslova koja obuhvaća razdoblje od pokretanja projekta BEK 2001. godine do jučerašnjeg dana, a odnosi se na sve objavljene naslove. U rubrici Najčitaniji naslovi ponuđene su i druge liste najčitanijih naslova koje obuhvaćaju ograničeno vremensko razdoblje i/ili pojedine vrste naslova (kao što su, primjerice, prozni, pjesnički, esejistički itd.).
Zatvori obavijest ×Zeleni prah
[poezija]
prvo izdanje [digitalizacija]
knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba
Otoci su oduvijek zavodili ljude s kopna. I u onoj staroj školi u kojoj smo morali risati zemljovide, valjda da nam se zemlja što više utisne u razum, potajno smo, u dugim zimskim noćima, crtali vlastite, „izmišljene“ geografske karte na kojima su bile čitave serije bezimenih otoka naše mašte. I ne slutimo što sve počiva u ne-sjećanju ljudskog roda, ili kako bi se danas reklo, „u našim genima“. Uostalom ni svemir, koji naša fantazija neprekidno napućuje ljudskom slikom, i nije ništa drugo nego tamni, tajanstveni ocean neke druge prozirnosti, nekog puno tajanstvenijeg mora u kojemu se Ijuljuškaju blistavi otoci – zvijezde, planeti, meteori.
Stoga, kad koji od nas „ljudi sa kopna“ dospije na sveto tlo kojega od otoka, mašta gubi dah: ne nasrće na nas rasipnost uobrazilje, nego posve obrnuto: sažetost. Odjednom prestanemo letjeti iznad vršaka brda, stabala, trsova, kuća, i spuštamo se sve do bradavica zemaljskog tijela i nabora mora što je ljubavnički, nježno i obezglavljeno oplakuje. Na otoku je i svaka kuća nešto drugo. Osa, obad, pauk izlaze iz kontinentalne anonimnosti i počinju postojati.
I upravo na tom mjestu, koje s godinama ne tamni nego se sve izrazitije zrcali, srećemo i pjesništvo Andriane Škunce i njezinu sjajnu novu zbirku pjesama u prozi Zeleni prah. Jest ona Zagrepčanka, bila je i Karlovčanka, Bjelovarčanka, što li, no ona je ipak u sebi otočanka, stvarna vladarica Paga, otoka kojeg je za sebe i sve nas stvorila i dalje ga dorađuje.
Svi smo mi jednom bili na Pagu i vidjeli mnoge njegove dragocjenosti, od potonulih gradova do usahlih maslina, od požutjelih ovaca do napuštenih „stanova“, ako je Andriana imala vremena da nam sve to pokaže, a ona je pjesnikinja koja, za razliku od mnogih drugih, zaista nalazi, pa možda i stvara obilje vremena.
Stanovitog dana u proljeće osjeti nezadrživu želju za otokom, svojim drugim, potpunijim ja. Naglo se odgurne prema jugu, i njezini prijatelji/prijateljice znadu da je neće biti mjesecima, možda sve do Božića, ili još dulje, uspije li smisliti kakvo-takvo opravdanje pred samom sobom, a pri tom je ona uvijek na svojoj strani.
Prava je istina da Andriana Škunca zapravo stvara, neprekidno piše i briše, pregrađuje, razgrađuje i dograđuje svoj otok. Kako to radi, možda će jednom reći i sama, ali mi se čini da se to i ne može Izreći, da je to magija koja upotrebljava samu sebe. Rezultat su stihovi. Kad ih posve raščinimo, ostaju skladna školjka u koju vode hodnici što vjerojatno završavaju negdje drugdje, na mjestima koja prelaze skromne domete naših ćutila i uma.
S knjigom Zeleni prah, pa i ranijim zbirkama, Andriana Škunca za-jamčuje pjesmi u prozi njezino dostojanstveno mjesto u obitelji hrvatskog pjesništva. Ali kao da iz tog strasnog i mudrog tkanja već nastaje nova knjiga stihova kako bi se potvrdilo čarobno dvojstvo te pjesnikinje.
Naravno da mi nije ni na kraj pameti da pjesnikinji oduzmem i sva njena zagrebačka zrcala, paučine i školjke. Ni Pag ne bi bio potpun bez tog dijela nadahnuća.
Sreli smo Škuncu i nadomak Vukovaru, s repaticom i jaslicama, kao četvrtog i možda najžalosnijeg kralja.
Slavko Mihalić