Pripovijest R. L. Stevensona Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea objavljena je 1886. godine u Londonu. Djelo je bilo prilično dobro primljeno i sljedećih je godina tiskano u Americi i nekim europskim zemljama gdje je također imalo veliki uspjeh. Čak i danas, prema podacima mrežnih odredišta koja nude preuzimanja e-knjiga, ovo je djelo popularno među čitateljima, koji su za njega zainteresirani podjednako kao i za najveće klasike svjetske književnosti. U čemu je tajna uspjeha? Vjerojatno u vječitoj ljudskoj potrebi da neprestano sami sebe propitujemo, te da zaključke o svojim postupcima sortiramo u dvije osnovne kategorije dobra i zla. No, je li takav crno-bijeli način razmišljanja doista pogodan za interpretaciju ovog djela? Iz nekog razloga pripovijest je tijekom 20. stoljeća došla na glas kao priča o dobrom doktoru Jekyllu i zlom gospodinu Hydeu, iako takav način viđenja stvari nema nikakvo uporište u samom tekstu. Djelo je vrlo lako točno opisati – riječ je o pripovijesti o dobrom-lošem doktoru Jekyllu i zlom gospodinu Hydeu koji nije kriv što je zao.

U trenutku nastanka djela Stevenson je bio teško bolestan i neki biografi smatraju mogućim scenarij po kojem je zbog bolova primao velike količine lijekova na bazi opijata. Nije sigurno o kojim se opijatima radilo, no, postoji pretpostavka da su neki od njih mogli izazvati tešku paranoju i neobuzdanu agresivnost. Po toj nepotvrđenoj pretpostavci sam autor je poslužio kao model za nastanak Jekylla/Hydea. Neki drugi tvrde da je kao model poslužio Stevensonov prijatelj, francuski učitelj Eugene Chantrelle koji je 1878. opijumom otrovao svoju suprugu. Chantrelle je bio osuđen i pogubljen, no sve je zaprepastila činjenica da se radilo o uzornom građaninu. Stevenson je bio prisutan tijekom suđenja. Nakon pogubljenja isplivale su opravdane sumnje da je supruga bila samo jedna u nizu žrtvi.

Koliko god bile zanimljive spekulacije o tome tko je bio pravi Jekyll/Hyde, najtočniji odgovor je možda – svi mi. Svima nam se prilično lako poistovjetiti s doktorom Jekyllom koji ne sakriva svoje dobre strane, ali itekako skriva sramotne užitke kojima se odavao čitav život, davno prije „rođenja“ gospodina Hydea. Ni za Hydea nije nemoguće osjetiti naklonost – on je biće sazdano od nagona, biće koje nije krivo što je rođeno zlo, bez izbora da donosi odluke, bilo o svom ili tuđem životu. I baš kao što ni mi sami nismo zaglavljeni isključivo u jednoj točki kontinuuma čije su krajnje granice čisto dobro i čisto zlo, nisu to ni Stevensonovi likovi. Od doba viktorijanske Engleske do danas ljudska priroda se nije nimalo promijenila i zato je priča o Jekyllu i Hydeu jednako aktualna kao i prije više od jednog stoljeća.

Kristina Vlašić