Nakon romana Kao kad progutaš brdo balona (2004), tiskana na preporuku VBZ-ova žirija kao jedan od najkvalitetnijih rukopisa prispjelih na natječaj za neobjavljeni roman 2002, pa nakon Večernjakove lanjske prve nagrade za kratku priču, nedavne najave iz Profila da će objaviti izvrsnu knjigu pripovjedaka Zorana Malkoča (1967, Nova Gradiška) valjalo je, uz dužan oprez, primiti i s primjerenim respektom. I to s respektom koji se nametao upravo zbog već spomenutih činjenica, a ne zbog prikrivenih ili sofisticiranih marketinških trikova. No i oprez i respekt postaju suvišni u času kad knjiga stigne čitatelju u ruke, kad postane jasno što su marketinške (pred)radnje, a što knjiga doista jest s obzirom na svoju literarnu vrijednost. Sad kad se Malkočeva zbirka od 26 priča pod zajedničkim naslovom Groblje manjih careva (ur. Roman Simić Bodrožić) pojavila, može se reći da su najave imale ne samo reklamni smisao nego i ozbiljno književno pokriće.

Kao i u svom debitantskom romanu, radnju priča Malkoč je smjestio u ratno (manji dio) i poratno vrijeme, a zbivaju se u većini u slavonskom gradiću, zacijelo u piščevoj Novoj Gradiški, i okolini; na to upućuju i neki jezični signali u dijalozima – npr. karakterističan slavonski leksik (baja), ikavica (čovik, pisma, vridim), „pojedeni“ glasovi u pojedinim riječima („…ak ti nemaš niš protiv. Sam par dana…“). Malkočeve priče – a mogao je iz ove građe nastati i roman, s obzirom na vrijeme i mjesto zbivanja i na likove koji „šetaju“ iz priče u priču – napučene su gubitnicima, marginalcima, autsajderima, likovima s velikim, često nepremostivim duševnim, materijalnim, etičkim ili kakvim drugim problemima. Birtija kao najčešće poprište zbivanja, potoci alkohola, uživanje droge, likovi ispunjeni nezadovoljstvom i razornim bijesom te svakovrsno nasilje sugeriraju sliku društva u posvemašnjem kaosu i rasapu vrijednosti. Očito je da autor efekte koje želi postići traži ponajprije u estetici ružnoga. Umjetnost se, piše Adorno u svojoj Estetičkoj teoriji, „ne iscrpljuje u pojmu lijepog nego, da bi ga ispunila, ima potrebu za ružnim kao njegovom negacijom“. I dodaje: „Ono što je društveno ružno oslobađa snažne estetske vrijednosti.“ Isticanje ili gomilanje odvratnog, fizički odbojnog, društveno neprihvatljivog upravo najjače denuncira, prokazuje svijet koji autor stvara i reproducira na osnovi takve građe. U priči „Prepariranje“, u kojoj se govori o vojnoj postrojbi koja je osvojila i razorila neko selo, pripovijeda se o tome kako je lik nazvan Morbido 33 Kunst prošao put od mladića koji je „živio poeziju od jutra do mraka“ pa do „vidi me sad, življi no ikad sijem smrt“. Neutralnost, hladnoća, ponekad i cinizam s kojim pripovjedač, ujedno i lik u priči (u svima uvijek isti; Velimir), opisuje ubijanje čovjeka na samrti, potom loptanje otkinutom ljudskom glavom („Protiv svih!“ „Samo igraj, ti si tu da igraš!“) djeluju na čitatelja šokantno i pobuđuju snažan osjećaj užasa i odbojnosti, u krajnjem antiratnog raspoloženja.

Slične snažne učinke na čitatelja ostvaruje i priča „Kako me nogirala Mala Snena Smrt“, u kojoj su na jednoj strani domaći likovi „na samoj granici između dva svijeta“ (života i smrti), „tek izašli iz krvave klaonice“ i u kojoj glavni lik/pripovjedač može funkcionirati samo pijan. Njima su nasuprot, kao antagonisti, stranci – „unproforci, sladoledari i ostali sofisticirani maroderi koji su se zalijetali u Slavoniju po svoj komadić leša“. Reprezentira ih irski pukovnik Bill, kojega pripovjedač predstavlja ovako: „Namirisan, kultiviran i zaobljen, peder kao i svi prije njega, Francuzi, Nepalci, Mađari, Argentinci“ (eto građe za malu imagološku analizu). No u ovoj priči zapravo je najzanimljiviji emocionalni obrat koji doživljava pripovjedač/lik – nalazeći mjesta za osjećaj ljudske prisnosti i nježnosti u prostoru totalnog fizičkog i psihičkog rasula – obrat koji je autor također realizirao postupkom u čijoj su podlozi elementi estetike ružnoće.

Na citatnim varijetetima Malkoč je izgradio izvrsno komponiranu i uzbudljivu pripovijetku „Romeo i Liputin“ (nomen est omen; Malkoč inače rado, uvijek funkcionalno, poseže za književnom tradicijom, kao što je u ovom slučaju posudio imena iz djelâ Shakespearea i Dostojevskoga. Posuđuje i naslove, malo preoblikovane: Slovo o ljubavi Igorovoj – Slovo o vojni Igorevoj; a za potrebe priče oživljava i pisce iz različitih vremena kao što je to učinio s Dostojevskim, Harmsom, Bukowskim i Marinkovićem u priči „Tren kad sam prizivao najjačeg pisca na svijetu“). Suradnja krčmara Liputina i „dramskog pisca, fluidnog poduzetnika, bivšeg specijalca“ Romea puca na kraju „zbog čisto literarnih razloga“. Dramatičar je naime poželio u Liputinovoj birtiji svojim Brutalnim kazalištem užasa „pomicati granice u scenskoj umjetnosti“, ali je očito precijenio recepcijski potencijal svoje publike – uglavnom sarajevskih izbjeglica sa svih strana svijeta: publika je naime šok „kazališne iluzije“ (doduše radikalne i brutalne, jer je usred predstave u krčmu upao naoružani autentični četnički vojvoda s pratnjom) doživjela kao šok „iluzije zbilje“. Učinak koji je Romeova predstava proizvela na publiku usporediv je s onim što ga je ostvario film braće Lumière Dolazak vlaka na stanicu La Ciotat (1895), kad je publika u dvorani počela vrištati i ustajati sa sjedala misleći da vlak juri upravo na njih.

Malkoč vrlo uspješno u tekstove uvodi humor, od onog zabavnog, šeretskog ali rafiniranog kvesićevskog zekanja (npr. „Potjera za Romeom“, „Ornitološka rasprava“, „Neželjeni mrtvac“) pa do sekvencija teškog, depresivnog crnog humora: „S golog drveća visjeli su komadi opreme i mesa kao plodovi izrasli iz grana. ‘Jes to naši il njiovi?’ upita Are. ‘Isti kurac. Sve to sad mrtva priroda’, reče Zora“ („Mrtva priroda“). Živosti i zanimljivosti Malkočevih priča osobito pridonosi autorova sklonost da neke situacije rješava mekšim otklonom u fantastiku („Kad sam bio bako Pila, mrtva, a u najboljim godinama“, „O metodama ubijanja beštija“, „Groblje manjih careva“), čime se kao pisac dodatno izdvaja iz tekuće prozne produkcije. Tomu se mogu pridodati i priče s bizarnim temama, duhovito obrađene i pune tempa („A mogao sam biti car“, „Noć kad smo jeli gliste“, „Ćelentanov bestijarij“, „Nikad više s patuljcima“). Ono pak što u ovog pripovjedača treba posebno istaknuti jest sposobnost da svakodnevnim, već „potrošenim“ temama priđe na originalan način tako da djeluju svježe, „kao nove“, pritom zanatski zrelo i stilski vješto oblikovane.

Malkočeva zbirka priča Groblje manjih careva važan je datum u novijoj hrvatskoj prozi.

Strahimir Primorac, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zoran Malkoč glas je neke druge Slavonije! Galaktičkim razdaljinama odijeljen od one lakonotne u kojoj, uz idilične ravnice sa žutim žitnim poljima, poziraju vesele snaše i raspojasani bećari. Malo bliži onoj nostalgično-melankoličnoj urbanoj slici Slavonije kakvu njeguju pripadnici propulzivnoga osječko-vinkovačkoga književnoga kruga (s pretežno zagrebačkim adresama) hrvatske proze (od Rizvanovića do Rešickoga, od Nuhanovića do J. Matanović), ali opet posve druge intonacije, sav – na svoju ruku!

Žestok i opor, blag i humoran istodobno! Malkoč (1967.) nije iz slavonske metropole, nego iz slavonske provincije, bio je dragovoljac u Domovinskome ratu, vodi antikvarijat u rodnoj Novoj Gradišci… Biografski podaci nimalo nevažni za Malkočev dosadašnji prozni opus u kojem su jedan roman, priča pobjednica s lanjskoga Večernjakova natječaja i upravo objavljena zbirka priča Groblje manjih careva (Profil, ur. Roman Simić Bodrožić).

Ratno i poratno iskustvo života u obranjenoj, ali degradiranoj slavonskoj polururalnoj-poluurbanoj postapokaliptičnoj zbilji, uz ljubav prema knjigama i književnosti, odredili su tematiku i izričaj Malkočeve proze. Napučio ju je svakovrsnim bizarnim likovima, čudacima i marginalcima, luzerima i razbijačima, mrtvima koji ipak žive, živima koji imaju „vraški talent za umiranje“, ljudima koji su natjerani bijedom da postanu zvijeri i životinjama koje poput ljudi pronose poruke, a s njima su u istoj (ne)spojivoj koloni stvarni pisci poput Dostojevskog i Harmsa, Marinkovića i Dežulovića (čak i sam Malkoč u autoreferencijalnim duhovitim spominjanjima vlastita romana i antikvarijata) ili pak književni likovi… I, začudo, sve dobro funkcionira u toj prozi silne energije i neodoljive privlačnosti.

Kao kakav slavonski izdanak magičnoga realizma, Malkočeve priče nekako su – stvarno nestvarne! Premda su toposi geografski prepoznatljivi, a likovi puni lokalnoga kolorita (u dijaloškim dijelovima priča osnaženoga odlično prenesenim idiomom i kolokvijalnošću sredine u kojoj žive), ipak je posrijedi posve iskošen pogled na zbilju u kojoj krajolici i ljudi postoje kao posve neobični duhovni, mentalni, unutarnji svjetovi. A u njima je sve moguće! Jer, Malkoč ima književne moći da i čitatelja uvede u svoje izmaštane predjele i približi ga svojim fantastičnim (anti)junacima. Kao i u naslovu zbirke, i kroz dobar dio priča (u kojima se opetovano pojavljuju isti likovi, pa knjiga čak funkcionira i kao labavo ulančan roman) provlače se ključne riječi: car, kralj, šampion, pobjednik. Efekt začudnosti time je ironijski pojačan, jer Malkočevi su rubni ljudi miljama daleko od tih titula, premda većina od njih sa stanovitom superiornošću i u posvemašnjem bezizlazju zadržava svoje osebujno, pomalo iščašeno, ali ipak – dostojanstvo. „Nema za nas dobrih vijesti“, rezignirano će Malkočev lik. Pojava Malkočeve zbirke za novu hrvatsku prozu, naprotiv, može biti samo – dobra vijest!

Vecernji.hr