Nakon Vrtlara Krešimira Mićanovića, Marinelin Lift bez kabine živo svjedoči o još-ne-iscrpljenosti onog spisateljskog potencijala što se osamdesetih godina u nas javio kao kontrapunkt etabliranom proznom izričaju. Živeći na stranicama književnih časopisa uz tekstove D. Harmsa, M. Ondaatjea, B. Viana, E. Popovića, M. Kožula, D. Rešickog, B. Maleša i druge, Marinela se uspijevala nametnuti kao vrstan pripovjedač istančanog osjećaja za erotično, nesvakidašnje, koje razmiče granice ustaljenog načina književne recepcije. Njezine kratke priče – zalazeći prema rubnim prostorima emocionalnosti i svakodnevice odišu začuđujućom toplinom nemoći, rezignacije i apatije. To manijakalno prepuštanje, patetično rečeno, sudbini tako lako korespondira s vremenom u kome živimo, što je još jedan dobar razlog da Marinelu, ovoga puta, iščitamo u cijelosti.

Tvrtko Vuković