Nešto se novo kuha u Rijeci, neka se pomalo drukčija književna estetika i poetika pomaljaju iza nekolicine u tom najbližem nam prekoučkarskom velikom gradu napisanih knjiga, zajednički nam jezik u toj literaturi pomalo drukčije zvuči, izgleda da se našlo hrabrih koji će se poigrati ispitivanja granica njegovih mogućnosti (pod „njegovih“ mislim na jezik), koji će pisati drukčije od prosjeka. Zvali se oni Katapult ili Pokojni, ili nastupali pod politički korektnijim imenom Ri Lit, i kao grupa i kao pojedinci u književnosti su nam donijeli nešto novo, zanimljivo, živahno, prštavo, a Enver Krivac njihov je najintrigantniji autor.

Već je objavio jedan krasan roman krasnog naslova – Ulica Helen Keller, a ova je zbirka objavljena u Zagrebu, kao nagrada za njegovu pobjedu na kratkopričaškom natječaju Prozak. Zbirka izgleda pomalo „skrpano“, jer se sastoji od nekoliko uzajamno vrlo različitih cjelina, različitih i stilom, i sadržajem, i duljinom. Enver Krivac je, naime, nedisciplinirani genijalac, raskuštrani kreativac, zaigrani inovator, djetinji eksperimentator, majstor udičar u bacanju neodoljivih mamaca, ali mamaca različitih, jedan je od jabuke i meda, drugi od krvavog bifteka, treći od nikad viđenog egzotičnog povrća, četvrti od mirisnog domaćeg kruha.

U ovoj šatro zbirci priča servirao nam je enciklopediju ideja, ali i mogućih autorskih pristupa kako te ideje pretvoriti u literaturu. Rezultat je urnebesno zabavan, pogotovo kad se autor poigra s izražajnim sredstvima, kad izvrće značenja pojedinih riječi, kad spaja nespojivo u apsurdnim metaforama, kuje nove kovanice, kada tali konzistenciju mjesta, vremena i radnje, i kada pjeva tako da gore odjekuju iako bez ijedne rime i sinkope. I još kad nas iznenadi naizgled nedovršenim rečenicama, kad umjesto fabule krene s nabrajanjem, kada priču stvori iz apsurdnog detalja, inače očiglednog i svepriznatog apsoluta, kad nenadano zabrazdi u romantiku i nostalgiju i smisli kombinaciju riječi stvorenu da ih se napiše na bedž ili u status na facebooku, naposljetku, kad nas daruje jednostavnošću koja istodobno oduševljava i plaši.

Sve nam je, cijeli svijet i cijeli život, servirano u ovoj nedebeloj knjizi, i djetinjstvo ispunjeno nevinim istraživačkim pothvatima, i njemu paralelan čudan svijet odraslih koji se znaju ostavljati, nestajati i ponovno se pojavljivati, i začudnost opažanja osnovnih i sporednih tvorbenih tvari svijeta oko nas i svemira nad nama, i zagledanje u duboke iskone i otkrivanje skrivenih tajni i potencijala onoga što nam je blisko, i sudbinska neostvarivost prave ljubavi, i ono što nas čeka u suton zapravo neproživljenog života.

Davor Šišović, Glas Istre

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Maksimalno dosljedan u svom shvaćanju književnosti kao medija kroz koji će bogatim rječnikom izražavati vlastite stavove i ideje, odnosno pričati neobične priče, bez obzira koliko to bilo (ne)razumljivo čitatelju, Enver Krivac svojom je knjigom Ništa za pisati kući o dosegao vrhunac svog dosadašnjeg rada što je vidljivo i iz činjenice da je za rukopis dobio nagradu Prozak, a potom mu je ugledna hrvatska izdavačka kuća Algoritam objavila ovo djelo.

Riječ je o jedinstvenoj cjelini koju čine četiri različita dijela koja u cjelinu spaja zajednički pripovjedač. On nam u prvom dijelu na iskričavo duhovit i simpatičan način predstavlja svoje rano djetinjstvo provedeno u Ravnoj Gori, da bi potom u preostala tri djela prozom u kojoj je puno manje humora i puno više nonsesa, opisao život nakon djetinjstva u planini, život u velikom gradu. […]

Zaigranost – kako jezična, tako i duhovna, intelektualna – odlike su i ovog književnog iskoraka Envera Krivca, romana Ništa za pisati kući o koji nedvojbeno spada u ponajbolje prozne iskorake riječke književnosti s početka novog tisućljeća.

Marinko Krmpotić, Novi list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ono što Envera Krivca svakako karakteriše kao vrsnog pisca jeste njegov odnos prema jeziku i spremnost da ga istera do kraja. Drugim rečima, on često tematizuje svoju svest o jeziku i tako porađa komične i začudne efekte, zanemarujući osnovne narativne linije, kojih nije ni bilo, nego su upravo služile da bi se jezička igra mogla dovesti u žižu interesovanja.

Vladimir Arsenić, e-novine

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Priče Envera Krivca su zapravo podsjećanje na to kako je sve krhko i kako sve može nestati. Zato vrijedi bilježiti sjećanje, pa čak i nostalgiju za nekim vremenima kad se svijet nije činio kao slika na ekranu velike televizije. Enver Krivac talentirani je autor poetskih proza i vrhunski upravo u pričama u kojima se poigrava jezikom, unosi nadrealne elemente i parodira stvarnost koju živimo.

Darija Žilić, Bibliovizor