Još od prve knjige Edo Popović je vodeći pisac svoje generacije, autor s jednom od najelegantnijih rečenica u kompletnoj hrvatskoj književnosti, još tamo od starog Marulića. Zanimljivo je što takve brušene rečenice piše pisac koji je u dobrom otklonu od tradicionalnog gledanja na književnost, literarno i svjetonazorski poprilično udaljen od kompletnog korpusa, računajući i na vlastitu književno prilično zapaženu generaciju povezanu časopisom Quorum. A takav odmetnut Popović je od samih početaka, još od Ponoćnog boogija, objavljenog 1987. godine, kada je banuo na pospanu književnu scenu kao stranac koji je upravo dolutao iz Berlina, New Yorka i Londona istovremeno. Kod njega se prvoga moglo čitateljski opipati, književno osjetiti da je 20. stoljeće bilo stoljeće avangardi, stoljeće pobuna, da se negdje živjelo vrijeme koje nije organizirano po školskim i partijskim sistemima. Kao pisac iznenađenja Popović nakon iznimno dobro prihvaćenog prvijenca nestaje s književne scene, obavlja novinarske poslove, odlazi kao izvještač i u rat, da bi veliki povratak ostvario upravo Snom žutih zmija, kratkom zbirkom sastavljenom od triju priča: „San žutih zmija“, „Ispod duge“ i „U paukovoj mreži“, a knjiga izlazi trinaest godina nakon Ponoćnog boogija. Danas, 17 godina nakon premijernog objavljivanja svaki se zainteresirani čitatelj može uvjeriti koliko je Popović vitalističan i potentan pisac. Čak i kada se drži realija, u njega se u rečenici redovito sabijaju nadrealni, poetski i misaoni momenti, on je autor koji je u stanju u jednom pasusu napraviti više nego drugi pisci u cijelim poglavljima i knjigama. Čudno je čitati pripovijetku „Ispod duge“ uz rašireno uvjerenje kako u Hrvatskoj slabo stojimo s ratnom prozom – dočim ovdje imamo blještavi lament nad propalošću ratovanja i užasima koji razaraju duhove ratnika. Popović njegovo veličanstvo rat obrađuje žestoko, kombinirajući realistične detalje (smrad, prljavštinu, nesanice) s vizijama koje opsjedaju njegove ratnike, protagoniste koji su prije ubili nego što su imali seksualna iskustva, kojima je smrt jedina vrsta seksa za koju znaju. U naslovnoj priči narator za sebe kaže kako je alkoratnik, larpurlarist i rak s millerom u podznaku – aludirajući na svog prethodnika, američkog pisca Henrya Millera – i time savršeno sam definira vlastita poetska ishodišta. Zbirku omeđuju priče uronjene u talog, sredinu čvrsto drži najgore iskustvo koje ljudi mogu priuštiti jedni drugima, famozno i opjevavano ratovanje, a sam kraj zbirke, uz svu taložnost ironizira i spisateljsku impotenciju, opću nepotentnost umjetničkih sredina, generalno beznađe (tad tek u zametku) cijeloga društva. Izgleda da je rat bio tek uvertira u opću propast koje je Popović upečatljiv, sa svjetskim klasama poput Millera, usporediv prozaik. Uz literarni punokrvni užitak (usporedite današnje hvaljene autore s Popovićem i sami usporedite niskokaloričnost suvremenosti s ovim  snažnim štivom) Popović kroz stavove i iskustva svojih junaka zauzima i jasan stav prema (bez)vrijednostima poput domoljublja ili forsirane religioznosti. Junake je smjestio na dno, ali sama proza je vrh na koji se vrijedi opetovano penjati.

Dario Grgić