Kod Mićanovića likovi se stalno kreću, situacije začinju, gomilaju se predmeti, sličice i imena, nepoznati neki muving vlada i naizgled se puno toga događa kod Mićanovića, kad tamo, na kraju – nema kraja. Ništa što bi se, recimo, moglo ukratko prepričati. Fabule se ne razrješavaju klasično, radije ostaju nedovršenima, svijet stalno klizi iz mimeze. Mićanovićeve kratke priče nude prozu kao kretanje tekstualnom ulicom i poluzainteresirano promatranje izloga svih tih “radnji” za popravak ovoga ili onoga (svijeta). Svi ti izlozi tih famoznih radnji podrazumijevaju se ovdje u startu kao kulise koje se u beskrajnom kaledioskopu mogu mijenjati stalno, a upravo zato da bi sve ostalo isto, da bi se kupoprodaja nastavila po starome. Stoga je pisac spram njih indiferentan. Tu smo sad na najboljem putu da shvatimo svijet kao tekst, jezik kao znakovnu praksu i pisca kao ne baš jaku figuru u tom (proizvodnom) procesu, pisca koji je, otkad ga božanski glasnici napustiše, ostavljen sam sebi na milost i nemilost, te je skon ustvrditi: “Pomalo mi je već dosadno.”

Egzemplarno postmoderna vrtlarska situacija Mićanovićeva subjekta bila bi posve ista onoj iz “Posljednjeg kineskog cara”, situaciji, naime, subjekta koji se nakon razvlaštenja nad svijetom povijesti ponovno pronalazi u vrtu/prirodi/živom – no, naslov Mićanovićev melankolično samo simulira tu situaciju. Povratak prirodi nemoguć je kroz jezik koji priroda nije, koji subjekt ne može posvojiti, koji je stran vazda toliko da nije privatan, i svaka bi, osim ironijske, vrtlarska redukcija i vrtna ograda bila ljepuškast infantilni umišljaj. Zbog toga kod Mićanovića subjekt zapravo ne govori već uporno ironizira i prokazuje tuđost jezika/svijeta. Stoga subjekta, osim kao melankolične relikvije – nema.

Taj na svakoj stranici upisani raspad sistema Mićanovićeva pripovjedača nije našao nespremna.

Robert Perišić