U HBO-voj seriji True Blood možemo vidjeti par konstantno odvaljen V-faktorom, vampirskom krvlju, čiji je efekt iznimno pojačavanje svih čulnih senzacija koje muški, vampirskoj krvi nesvikliji dio para zavaraju do te mjere da je ujutro bio uvjeren kako je cijelu noć vodio ljubav sa svojom prekrasnom družicom. Naravno, bio je u krivu: sve što mu se događalo moglo bi se svesti na onaj stari hippie ideal stapanja s univerzumom, što god ovo posljednje značilo. Gondryev film Vječni sjaj nepobjedivog uma, čiji je naslov gotovo pa hegelovska sinteza Kostjukova Zanosa eksplicitna uma, također obrće stvari, i to ne samo na narativnoj razini, gdje priča ide naopako, nego u samoj formi te naopakosti, jer Gondryevim junacima stalno nešto manjka, što je posljedica brisanja sjećanja, kojemu se podvrgao bivši par, uslijed nedostatnosti i na koncu traumatičnosti njihove veze. Oni se vrlo brzo nakon ovog brisanja uspomena sreću, i, kao što je red, ponovno zaljubljuju. Njihov se konstituitivni manjak locira uslijed konstantnog viška prepoznavanja, kao da operacija nije posve uspjela. Taj višak stvarnosti izaziva gotovo sablastan efekt. Ova stupidnost situacija vidljiva je i kod Kostjuka: jedan njegov lik je “podrijetlu Skandinavac, po zanimanju Australac, a po reputaciji Skandinavac”. Drugi, odgajan u vojsci za mučitelja kod psihijatra shvaća da je on bio mučeni. Čak i ambijent trpi od prenavljanja ponavljanja: kod njega je npr. glazba “nešto između limene i klasične glazbe, ali u biti nije bila slična ni jednom ni drugom”. Sve se poništava u svojoj suprotnosti. Valjanost dokaza u sumnju da je uopće moguće da je tako. Junaci “doživljavaju” u posljednjim trenucima pomilovanja na smrt, i slično. Kod Kostjuka jednostavno moramo posegnuti za lakanovskom tezom da je komunikacija “uspješno nerazumijevanje”, jer se sve odigrava tako da se, brzom kontrom, odigra i nešto suprotno prvoj postavci. Što će reći da je Zanos eksplicitnog uma roman koji na djelu pokušava obraditi temeljnu bizarnost ljudskih odnosa smještenih u umjetno literarno okruženje, kad sve što nam ovako u svakodnevici izgleda normalno, procvate do svog istinskog nemogućeg mogućeg.

Dario Grgić