Sonja Manojlović već je u dvanaestoj godini objavila svoje prve pjesme, a s nepunih osamnaest knjigu poezije Tako prolazi tijelo (1965). Iskustvom, zrelošću i domišljenošću pjesničkog izraza tom je knjigom iznenadila i kritiku i publiku, a svaka sljedeća zbirka govorila je kako bljesak nije bio slučajan.

Jadranka Pintarić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nigdje u suvremenih pjesnika nije došlo do proplamsaja izvjesne veselosti, radosti useljavanja u nove riječi, kao ovdje. Spojeno je nešto što se doista teško spaja: dekonstrukcionistička ironija metafizičkih zasada ovdje je prerasla u iskrenu radost nad oživljenim predmetima, koji su dosad bili ubijeni riječima.

Dalibor Cvitan

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Od eruptivne pojave zbirke Tako prolazi tijelo (1965) na književnoj sceni, dočekane kritičkim ovacijama, pjesnički put Sonje Manojlović proteže se jednako intrigantan do danas.

Ana Lendvaj

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Milanjin izbor iz pjesništva Sonje Manojlović, i virtuozan opsežan pogovor koji uključuje gotove sve vrijedne recentne kritičke odjeke, kojih nije malo, stručne prosudbe i njihovo precizno argumentiranje, te nenametljivo interpretativno tkanje teksta kojim propituje i nudi amblematične uradke kao smjerokaze autorskog pisma pjesnikinje. Prepoznajući ga unutar šire promjene pjesničke paradigme u hrvatskoj književnosti, Milanja račune epohe ne naplaćuje nametnutom teorijskom stegom na motrenom pjesništvu, nego ga nudi složenijem i zahtjevnijem čitanju upravo zbog neprijepornih vrijednosti koje otkriva. Sam naslov Milanjina teksta – Tijelo kao subjekt – ukazuje na središnje mjesto Sonjina pjesništva. U dubinskom tematskom i značenjskom sloju ono je određeno feminilnošću a ne pomodnim feminizmom, tjelesnošću subjekta i jezičnom osviještenošću, ustvrđuje Milanja.

Branimir Bošnjak

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Mislim da Sonja Manojlović, najnovijim pjesmama, završava u svojevrsnom neoegzistencijalizmu, u kojemu je u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća završio najbolji dio hrvatskog pjesništva, počam od jamačno živih krugovaša, preko razlogaša i pitanjaša, pače i offaša, dakle od Mihalića, preko Cvitana, Petraka do Makovića, Bošnjaka, i same Manojlović. A to je glede nove društveno-povijesne scene skoro „jedino“  konzekventno.

Cvjetko Milanja