Kada su Boba Dylana pitali o čemu su njegove pjesme, on je odgovorio da su neke o tri minute, neke o pet, a neke o sedam. Ne garantirajući faktičnost ovog navoda – možda su u pitanju drugačije minutaže – teško se izmaknuti zaumnoj preciznosti Dylanova odgovora. Doista o čemu se radi kada se radi iznad svega stoga da se, kao u umjetničkoj proizvodnji, prokaže generalna besmislenost rada kao simbola ovosvjetovnog „bitisanja“. Kod Nagulova stvar se gura nešto dalje te je i popratna produkcija književnosti, događanje oko književnog djela, prikazana kao budalasti prtljag koji nastavlja sa proizvodnjom šuma čiju je distorzičnost trebala suzbiti napisana riječ. Pjesniku, tako stoje stvari, ne preostaje ništa nego „da svoje zbirke tekstova/ prodaje na književnim večerima po onim jeftinim promotivnim cijenama“, i da bude manje ili više suvišan ukras na tanjuru s kojega se jedu jeftina jela. Crveno & crno=bijelo zbirka je pamfletistički direktnih pjesama u kojima se, metodom sprdnji i persiflaža, lirski takozvani subjekt upušta u fantazmagoričke odnošaje s velikim i malim dalekim pjesnikinjama, ujedno rusoovski locirajući bolest kao prateći znak smisaonog propitivanja. Četiri jahača apokalipse danas su koreografirana u znaku žene, kredita, stana i djece, a život(arenje) registrirano Nagulovljevom poezijom zapravo je tek „polupansionska smrt“. Predšasnike mogao bi imati u Severu i Malešu, bez namjere uspoređivanja razina, nego intencije razmrdavanja recepcijentske već betonirane lijenosti. Svjež kao dobro pripremljeni boksač srednje kategorije, Nagulov, iako apostrofira „svetački minimalizam“ zapravo vrlo bogato tekstuira nakaradnost stvarnosti ogovarajući je koliko mu je to god forma njegove poezije dopuštala, bez skretanja u sirenski primamljivo publicističko podsmjehivanje. Stvar je, naime, zbog specifičnosti medija, krajnje nezgodna: „u filmu je & to moguće/ da & najgluplji scenarij ima sreće s kamerom/ za razliku od tobožnjih pjesama/ koje ne želim zvati drukčije nego tekstovima“. Padanje u nesvijest nad „strukturom priopćajnog sredstva“ svjedoči potpunu dezintregiranost rase kojoj je i tako „naročitost stvar kolektivnog uma“. Odlučivši se o stanju duha i nacije progovoriti egzemplarno i kao usput, Nagulov zbirkom Crveno & crno=bijelo prošeta čitatelja pored običnim okom zapravo vidljivih stvari i stanja, ne otkrivajući toplu vodu, ali ih je on svojim vitalističkim pristupom, grojsovski rečeno, učinio još vidljivijima.

Dario Grgić