Šarm poezije Dorte Jagić počiva, ponajprije, na lakoći i bogatstvu s kojom niže stihove nevjerojatno raskošnih asocijacija. Istodobno, i na infantilnosti i zaigranosti koja se glatko, opet na nekakav dječji način, smjenjuje sa scenama ozbiljnim. Očito je da je autorici veći problem selekcija preobilja materijala negoli njegov manjak. Iz banalnih ambijenata malograđanskih svakodnevica i marginalnih situacija Dorta se u navali ideja i impresija lako uzdiže do teških tema poput smrti, apsolvira ih eshatološki i teološki, nebeskim, a ne zemaljskim principom, iz kojega gotovo da proviruje radost i udaljenost od svake morbidnosti. Teško je pobrojati užitke njezine poezije: duhovitost, elegantno apsurdističko dovođenje istina u škripac, jezičnu bujicu koja tijelo podiže i oslobađa ga zemaljske težine.