Kako bismo se približili opisu subjekta, kao i pjesničkog postupka u pjesmama Antonije Novaković iz rukopisa Lako mi je biti lošija, posegnimo za sintagmom kojom njezina lirska junakinja na dovitljiv način opisuje poeziju, nazivajući je svojom sadomazo lopticom. Ova sugestivna sintagma označuje poetski tekst kao prostor dvostruke igre: s jedne strane, subjekt je onaj koji ima moć – naime, lirska junakinja često se osvjedočuje kao pjesnikinja, dakle kao ona koja “kroji” tekst, na što u pjesmama često i referira. S druge strane, junakinja se – kao predmet vlastita samopromatranja i svojevrsne poetske analize – izlaže kao nemoćna, obilježena slabošću, identificira se isključivo negativnim kategorijama. Ova nemoć pritom je definirana ponajprije u odnosu spram muškog adresata kom je izravno usmjeren lirski govor, pa se i pjesme Antonije Novaković u određenom smislu mogu čitati kao ljubavne – tj. kao iščašeni ljubavni monolozi – pri čemu su odnosi između ljubavnika redovito nesumjerljivi. Stoga, ako se na razini iskazivanja pjesnički subjekt i nalazi u poziciji gospodara, na razini iskazanog, kao “objekt” vlastita pisanja, protagonistkinja je najčešće podređena izmičućem i počesto okrutnom drugom/ljubavniku koji nameće pravila “igre” i kojemu junakinja ne može naći mjeru, pa kaže: “svuda sam ti/ prevelika, svuda ti ne pašem”. No ni njezina pasivnost nije potpuna, ona je ne poima kao nešto čega se treba lišiti kako bi se zauzeo sasvim drugačiji položaj, naprotiv, bol i nemoć postaju predmetom afirmacije; u krajnjem obratu upravo su one središte moći iz kojeg se piše, opisano kao “nečovječna žudnja” koja traži “neku prljavu špricu”, pa se junakinja sama otvara nasilju, traži ga: “ja bih/ da me opet malo ozlijediš”. Govor koji izvire iz tog negativnog središta stoga nije drugo do poezija sama, koja iznosi na vidjelo traumatičnu tvarnost jezika, koju junakinja Antonije Novaković najpregnantnije izražava tvrdnjom da je “Poezija trauma govora”, dakle točka koja opsjeda jezik ne dopuštajući mu zatvaranje oko nekog konačnog smisla koje bi kao rezultat imalo i cjelovitu/zacijeljenu subjektivnost. Pandan takvom poimanju poezije na razini tekstualne izvedbe jest preferencija fragmentarnosti kao načina izraza. Pjesme Antonije Novaković svojevrsno su šivanje fragmenata, tkivo sastavljeno od nepredvidljivih asocijativnih nizova koji zabljeskuju izazovnim, nadrealnim, često gotovo opipljivim poetskim slikama. Logično je stoga da konzistentnu narativnost (naracija postoji tek u natruhama), odmjenjuje digresivan govor: zagrade su vrlo često glavno sredstvo kojim se razbija linearan hod pjesme, one funkcioniraju kao komentari kojima se prethodno rečeno podupire ili izmješta u novu i neočekivanu značenjsku dimenziju. Ipak, kao što smo natuknuli, valja imati na umu da je i takav razgranat pjesnički diskurs upravljan “jakom” instancom: disperzija se izvodi na nevelikom prostoru; pjesnikinji je, kao što i njena protagonistkinja kaže, prije svega do “žilavosti stihova”, gustoće pjesme, zbog čega i tekstovi često završavaju naglo, odsječno, što biva efektno zbog intenzivne energije koja ih prožima. Upravo spoj ovog fragmentarnog, bizarnom slikovitošću impregniranog govora, i ekscentrične subjektivnosti, određene tamnom osjećajnošću, čini glavnu osebujnost rukopisa Antonije Novaković.

Branislav Oblučar, Obrazloženje nagrade Goran za mlade pjesnike za 2008. godinu