Treća “odrasla” pjesnička knjiga Olje Savičević Ivančević (prvom se javila još 1988., kao tinejdžerka), nakon Kiklopom nagrađenih Kućnih pravila i heteronimom potpisanog Puzzlerojca, ponovno sjajno integrira prozni fragment i refleksivnu liriku. Recimo odmah: autorica je odavno majstorski skrojila vlastiti podžanr, no ovom je knjigom definitivno za sobom ostavila sve njegove dječje bolesti i napisala, ako izuzmemo suvišni bonus, neobično snažnu, dirljivu, lijepu i strašnu pjesničku knjigu; najbolju do sada.

Gotovo svi od četrdesetak sastavaka iz prva dva čvrsta ciklusa, “Istanbulskih razglednica” i “Mamasafarija”, doneseni su u proznom slogu (redak se ipak nerijetko, uglavnom iz ritmičkih razloga, lomi prije svog tehničkog kraja), no to za cijelu priču i nije suviše bitno. Kako god da se odlučimo pokušati klasificirati ove tekstove – putositnicama, pjesmama u prozi, lirskim vedutama, mikroesejima, pjesmama-pričama ili što sve ne – ostaje činjenica da je u njima više lirskog, onoga punokrvnog i bezrezervno pjesničkog i pjesnički hrabrog, nego u devedeset i devet posto domaće stihovne produkcije.

Dva su njihova ključna aduta: zavodljivost ovih minijaturnih no univerzalnih narativa samih, te njihova nenametljiva no upečatljiva zvučna i ritmička organizacija. Dramaturgija mikro-priča izvedena je briljantno, a u skladu s tim mnogo je, za razliku od nekih prethodnih naslova, položeno u snažno i precizno poentiranje. Neki fragmenti mogu se uzeti kao školski primjer dobro ritmizirane rečenice, kao u pjesmi “Zatvorim oči, vidim grad”. U potonjoj nalazi se i jedna od uspjelijih brzopoteznih prispodoba grada koju sam pročitao i na koju, kao ljubitelj istih, ne mogu ostati imun, pa je prenosim u cijelosti: grad je DJ i ima barem 50 milijuna ruku kojima vrti ploče na pozlaćenim pultovima, na mesarskim pultovima, na trgovačkim pultovima, na svetim pultovima i barem 50 milijuna ljudskih, psećih, mačjih, gumenih nogu, nogu koje plešu kao da im gori pod stopalima i šapama, kao da se tlo izmiče, kao da sve to izmiče razumu.

Drugi, eponimni ciklus naizgled potpuno iznevjerava čitateljev horizont očekivanja. Nakon uvodnih, mahom vedrih razglednica i priča iz svakodnevne rutine, standardnog života koji je ugodan dan bez fabule, očekujemo još putositnica i egzotičnih veduta, no presijecaju nas i lome sasvim drugačiji divlji krajevi: skok u mračnu prošlost, povratnički safari kroz moralnu šikaru naših okrutno poznatih krajeva. Majka iz prvog ciklusa sada je uglavnom kći, a onda opet majka mrtvorođenih, u jednom traumatičnom krugu koji sumira poveći odsječak osobne i opće povijesti te razračunavanje s pripadajućom sredinom, kroz guste točke vlastitog identiteta i sjećanja, duboke šumske bunare. Neki od tekstova, čini mi se, pripadaju prije prethodnom ciklusu, no u njemu se svakako kriju najprodorniji, najuspjeliji tekstovi.

Bonus, naslovljen “Soundtrack za slijepe putnike”, sastoji se od nekoliko pjesama prenesenih iz starijeg, dugo akumuliranog no nikad objavljenog pjesničkog rukopisa. To se na njima vidi i apendiks se doima suvišnim, te pomalo remeti opći dojam.

Isti je, međutim, toliko dobar da to nije previše važno – još jednom: jedna od boljih domaćih pjesničkih knjiga u posljednje vrijeme.

Marko Pogačar, Novosti

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kaže jedan moj prijatelj pisac ovako: “Prije ili kasnije, svi oni obole od akademizma.” U prosjeku bolest pogađa devedeset posto profesora književnosti, teoretičara i kritičara, veliku većinu onih koji se ozbiljno bave knjigama, o njima pišu ili već nešto imaju reći.

Najgore što im se može dogoditi u terminalnoj fazi bolesti jest optužba kolega da nisu dovoljno ozbiljni. Još gore, da je njihova kritika neke knjige subjektivna i nedovoljno potkrijepljena stručnim terminima znanosti o književnosti.

Ako uzmemo u obzir poznatu činjenicu koju zastupaju znanstvenici koji se bave egzaktnim znanostima da već samo promatranje eksperimenta utječe na njegov ishod, kako se tek trebamo nositi s objektivnom književnom kritikom.

Iz tog razloga posve ću jasno zastupati stav koji smo prijatelj pisac i ja razradili u podrumu jedne zagrebačke knjižnice uz bocu crnog vina, da što je kritika subjektivnija, ima veću mogućnost da bude bolja, da nam da više, još pogotovo ako smo shvatili da nam senzibilitet dotičnog kritičara odgovara.

Iz tog razloga, neće mi nimalo biti neugodno pisati apsolutno subjektivno o nedavno izašloj zbirci pjesama Olje Savičević Ivančević Mamasafari (i ostale stvari). Neću se niti pokušati obraniti od egzaktne i utvrđene činjenice da mi je Olja prijateljica, da osim razgovora o knjigama koje ponekad vodimo, nemalo naših rečenica koje izmjenjujemo počinje s “ali, molim te, nemoj nikome reći”. Iz tog istog razloga ni prstom neću mrdnuti kako bih se izmaknula kritikama kritike koja ne udovoljava često nepoznatim i izmišljenim uvjetima objektivnosti.

I budući da se proteklog tjedna objektivno nije dogodilo ništa značajnije u mom životu od ponovnog čitanja te knjige, napisat ću samo nekoliko stvari o tome što mi je učinila. Jer, hoćemo li posve iskreno, knjiga ti učini ili ti ne učini, sve ostalo, vrlo često nadogradnja je koju može skupiti gotovo svatko motajući se oko prašnjavih katedri filozofskih fakulteta. Uostalom, ako itko i piše za kritičare, u začetku, to je već osuđeno na propast.

Olja ne piše za kritičare. Zašto Olja uopće piše, moći ćete ustanoviti vrlo brzo, već nakon pročitanog prvog ciklusa pjesama iz zbirke u kojem lirski subjekt, da tako kažem, provodi mjesec dana sam u Istanbulu (trenutačno superpopularnoj zemlji Turskoj) i ondje sa bavi promatranjem. Promatranjem boja, mirisa i zvukova, promatranjem gomile u nepoznatoj zemlji, soba, stolica i prozora u kojima promatra sebe, promatranjem promatranja, slijedeći onu iskonsku potrebu za pisanjem, da bi se razumjelo, da bi se uhvatilo ono neuhvatljivo, da bi se strahovalo manje. Da mogu, da imam prostora i razumijevanja kod nadležnih umjesto ovih riječi o njezinim pjesmama radije bih prepisivala stihove.

Ali ima jedan divan stih u pjesmi koja se zove “Listanbon”, što je zapravo ime grada koji Olja ponekad sanja, spoja Lisabona i Istanbula koji titra između stvarnosti i sna, između punine života i smrti, i koji hvata refren uličnog pjevača pod prozorom: “Nije teško umrijeti prije smrti, najteže je htjeti oživjeti iza tog, najteže je htjeti oživjeti iza tog”. “Istanbulske razglednice” donose grad koji nećete pronaći u turističkim vodičima, grad koji vam kao takav ne znači ništa, iako u tim pjesmama ima upečatljivo opisanog vanjskog, iako sjajno hvata atmosferu grada, ono što je najvažnije, ona ga hvata unutar sebe.

Dakle, pisati objektivno o gradu isto je kao i pisati objektivno o poeziji. Dok u njemu ne doživiš strah, suočavanje s usamljenošću kojoj izmičeš u svojim gradovima, dok u njemu ne primiš najvažniju vijest kao u pjesmi “Pismo mužu” koja počinje stihovima:

“Nisam poginula u potresu i nije me ubila bomba koja je jučer, zbog predizborne kampanje, eksplodirala u Istanbulu. Znam da novine ne donose vijesti o omjeru tirkiza i purpura u ovom gradu, jer koga bi takvo što zanimalo, to su stvari za domaćice. Smrt je vijest, a od živih stvari one političke naravi.”

A u zadnjoj strofi saznajemo ono najvažnije: “Ni danas ni sutra za čitavo čovječanstvo, kako god okreneš, ne postoji važnija vijest na svijetu od te da si našu malu, baš jučer, u Splitu, naučio voziti bicikl.”

Nakon ciklusa “Istanbulskih razglednica” slijedi i onaj po kojem je naslovljena zbirka “Mamasafari”. Reći da je to ciklus pjesma koji govori o iskustvu majčinstva, o gubitku nerođenog djeteta, prošlosti koja nas određuje, o lažima kojima su ispunjeni naši životi i istini koju je samo poezija u stanju podnijeti, o ratu koji nas je zauvijek promijenio, o svim licima ljubavi koja se stope u licu našeg djeteta, nabrajati opća mjesta bilo bi slabo, malo i promašeno. Uz bocu crnog vina u podrumu jedne zagrebačke knjižnice, moj prijatelj pisac je to rekao bolje, pokušat ću parafrazirati.

Kad pišem, imam osjećaj kao da pokušavam baciti mrežu i tom mrežom uhvatiti nešto, nešto čarobno, nešto sjajno, nešto inače neuhvatljivo, uhvatiti zauvijek i staviti na papir. A ako to ne mogu, što ću hvatati girice, nisam lud. Imati punu mrežu girica i time izaći pred ljude, ne pada mi na pamet. Kome trebaju girice. I potpuno je u pravu. Tih girica ima na svakom koraku, gdje god se okreneš.

Za Oljinu zbirku pjesama može se reći da iz pjesme u pjesmu niže predivne blistave ribetine, velike kapitalce, kojih nema u ribarnicama, koje možete vidjeti tek kad se nekim brodom otisnete na daleku pučinu, kad vam je žao što nemate fotoaparat da uhvatite taj trenutak njime, mada, ni to nije blizu trenutku.

Nekima uspijeva, nekima ne, ali eto, od toga se sastoji Oljina knjiga, od bića iz velikih mračnih dubina koje se ne usuđuje loviti svatko, od kojih se, kad ih se izlovi na površinu, može i stradati, od rijetko uhvaćenog bljeska sačinjenog od sunčeva odsjaja, tamne i ledene vode, i nečeg živog, toliko živog da mora biti prolazno.

I da, bar donekle da ispoštujem formu, tu je i zadnji ciklus: “Bonus: Soundtrack za slijepe putnike” u njemu je tek osam pjesma iz neobjavljenog rukopisa, pa i ako počnete čitati od kraja, već samo promatranje eksperimenta utjecat će na njegov ishod, sigurna sam, pročitat ćete čitavu zbirku, samo se dobro zatvorite da nitko ne vidi kako vas je drmnula. Budimo objektivni, ta poezija može vas potpuno razbiti.

Ivana Bodrožić, Večernji list