Kada u istoj rečenici zateknemo Slavoniju i poeziju, najčešće se sjetimo Dragutina Tadijanovića i njegovih ekstatičnih lirskih pohvala ravničarskom životu i krajoliku. Iako Tadijanovićeve ruralne slike i prizori odavno pripadaju prošlosti, malo je kasnijih pjesnika uspjelo dostići njegovu uvjerljivost tematizacije slavonske zavičajnosti. Glavni razlozi za to su: nekritičko robovanje iščezlim amblemima i prikazivačkim klišejima te apsolutizacija urbane senzibilnosti zbog koje je iskustvo ruralnosti gurnuto u drugi plan. Potkraj 1999. pojavila se, međutim, knjiga čiji je autor iz sasvim nove perspektive prišao lirskoj konceptualizaciji zavičaja. Riječ je o pjesničkom prvijencu Postelja od orahove sjene Marinka Plazibata, autora koji se afirmirao još osamdesetih objavljujući poeziju i kritiku u Quorumu, Studentskom listu, Rijeku, Tenu… Njegov poetski portret Slavonije zapravo je prelomljen kroz psihogram iznimno senzibilnoga lirskog protagonista.

Zbirka je podijeljena u pet ciklusa, a u svakom od njih nalazimo paradoksalan spoj urbane osjećajnosti i ruralnih motiva. Plazibatov je poetski protagonist neprestano u potrazi za uporištem. Uronjen u prostor slavonskoga sela, on se istodobno kritički pozicionira spram njegovih arhetipskih znakova (tamburica, bećar, sijelo…) i intimizira s pojedinim elementima krajolika. Ključni mitologemi zbirke su: zemlja, snijeg, ravnica, tišina, orah… Na trenutke se čini da lirski protagonist egzistencijalnu puninu doživljava isključivo u trenucima imaginacijskoga poistovjećivanja s biljem i raslinjem.

Plazibata ne zanimaju tipični prizori i vidljivi fenomeni. On se koncentrira na pojedinosti i oku nevidljive pomake. Ta sklonost fragmentu, ujedinjena sa sviješću o pripadnosti vlastitoga pisanja nepreglednom svijetu tekstova i umjetničkih praksi, tipičan je element urbane (da ne kažem postmoderne) percepcije. Plazibatova omiljena figura je hiperbola. Njegova bi se kreativna strategija dala sažeti u sljedeći postulat: sve uvećati do granica neprepoznavanja, a onda se suočiti s uvećanim kao s ishodištem novoga iskustva.

Ključni postupak gradnje pjesme je pretapanje slika. Pomoću njega Plazibat sjedinjuje različite prizore i asocijacije, stvarajući tako semantički višak. Disonancu između subjekta i svijeta razvijaju i ekspresivni epiteti čije je značenje sučeljeno značenju imenice uz koju stoje (npr. zanosni mulj, bučna svjetlost, plastični san). Ako su Tadijanovićeve zavičajne pjesme i doživljajno i izričajno bile vezane uz prostor sela, kod Plazibata se kolebanje javlja na obje strane. Idila je nepovratno izgubljena, a disonanca pretvorena u jedini vjerodostojni egzistencijalni prostor. Dvojakost svoje pozicije njegov lirski protagonist naglašava i negativno intoniranim priznanjem: „Nije da nisam seljak“.

Kako je većina tekstova zbirke Postelja od orahove sjene intonirana poput dijaloških replika, Plazibatovu se knjigu može čitati i kao intimnu ispovijed. Njegov se subjekt obraća „djevojci sa zavodljivim nježnim olovom u dubokim očima“ koja je u jednom trenutku odjevena u „opravu od bijelih plodova zemlje“, a u drugom je poput ptice smještena na proljetnu granu. Očito je da je tako oslovljena i portretirana lirska sugovornica idealan primatelj stihova te zbirke. Izravno obraćanje ponekad učini pjesnički govor neposrednijim, ali ponekad i teško dostupnim pa su Plazibatove pjesme povremeno bile „privatan govor i šifrirano pismo“ (Goran Rem). Unatoč pretjeranoj „mekoći“ Plazibatova lirskog govora, spomenutoj šifriranosti te manjim stilskim nedosljednostima, Postelja od orahove sjene autentično dramatizira zavičajno iskustvo današnjega čovjeka. Smatram kako je riječ o knjizi koja, uz infantilne Tadijanovićeve „poetske dukate“ i banalne komercijalne inačice obnovljenih bećaraca, pokušava otkriti i treću dimenziju Slavonije, tj. onu koju ona upravo živi.

Krešimir Bagić, Jutarnji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zbirka pjesama naslovljena melankolično Postelja od orahove sjene mladog osječkog pisca Marinka Plazibata drugi je naslov u biblioteci Pjesnički susreti Drenovci, koja bi trebala plijeniti pozornost i barem u toj mjeri što iz posve marginalne sredine odašilje signale nevjerojatnoga kulturnoga vitalizma, koji uvelike nadmašuje vladajuće okolnosti.

Naime, to je slavonsko selo već godinama tradicionalno mjesto književnoga i književno-znanstvenoga okupljanja, zahvaljujući organizacijskoj sposobnosti ljudi koji su odlučili često iznošenu ideju o disperziranju kulturnoga života iz metropole i ostalih nešto manjih metropolica dosljedno realizirati i u onim posve otpisanim provincijama, na koje više uopće ne pomišlja ni gospodarska politika, a kamoli kulturna. Kako pokazuje praksa, susreti poduzetnih Drenovčana i odazvanih sudionika Pjesničkih susreta – unatoč neizbježnim provincijskim i politikantskim iskušenjima – rezultirali su poticajnim temeljcima: kako za sustavno revalorizacijsko iščitavanje onoga dijela slavonske baštine koji je do sada bio (ne)opravdano previđan, odgađan ili podcjenjivan, tako i za čitanje najrecentnijih stihova potvrđenih ili za sada još nedovoljno afirmiranih slavonskih pjesnika.

Kada je pak riječ o kategoriji nedovoljno afirmiranih autora čiji su dozreli radovi stihova strpljivo i spašeno dočekali pozitivnu ocjenu određenih arbitara iz neposredne kritičko-recepcijske okoline, onda je svakako dobro što je eventualno tragedija rasutosti perspektivnih autorskih mogućnosti po ladicama ili kojekakvim publikacijama na vrijeme spriječena osnivanjem rafinirane biblioteke Pjesnički susreti Drenovci, koju je izvršni producent te kulturne manifestacije i nakladnik, Hrašće d.o.o., namijenio upravo trajnijemu ukoričavanju onih prvenaca koji su prethodno pročitani kao najbolji pristigli poetski rukopis. I nakon što je biblioteka zaživjela objavljivanjem zbirke Portreti nepoznatih žena Vinkovčanke Marijane Radmilović – zapravo menoreičnim ciklusom hiperintenzivnoga reagiranja na vlastito tijelo, suprotni spol, zlosretno vrijeme rata u Slavoniji te zemljanu tvrdoću mentaliteta i sredine u kojoj se živi; najavljena kvalitativna razina nastavljena je i objavljivanjem sljedećeg prvenca u nizu drenovačkih pjesničkih izbora – Postelja od orahove sjene vrbanjskoga nastavnika Marinka Plazibata.

Plazibatovi stihovi svojom evidentno visokom pismenošću i stilom koji se brusio prema najuzornijim sintaksama suvremenoga pjesništva pokazuje kako se Plazibatov poetski naum posve osviješteno nadopisuje na produkciju još nerazrezanih stranica, odnosno na produkciju koja još nije ni zaživjela do zaluženih recepcijskih dimenzija. Naime, Plazibat je suvereno intertekstualno sjecište temeljito pročitana kvorumaškoga pisma i neizmjerno voljena zavičajništva, pa je stoga prava ugoda u podlozi intertekstne komunikacije s jedne strane susretati malešovsku igrivost, potpuno usvajanje bližnjih kao što su Delimir Rešicki i Goran Rem, ili (i to ponajviše) stilističke odiseje Damira Miloša; a s druge strane čuti i sentimentalan uzdah dubokoga razumijevanja prema Valentinu Benošiću ili Kozarcima. To su obzori koje Plazibat ne želi premašivati jer se čini da je dvojbe svoga subjekta razriješio uvjerenjem kako se identitet ne postiže u neprekidnome Drugome, nego u centrifugalnome jastvu u kojemu autorska poniranja doista mogu do neke mjere ocrtati autoportret.

Jer kada nam Plazibat kaže „nije da nisam seljak“ ili kada spomene „koktel zemlje i pokreta“, tada tim preciznim autoportretnim i autopoetičkim potezima predstavlja svoju zbirku kao mjesto kompletnoga prepletanja urbanoga i seoskoga (a ne ruralnoga, zbog toga što autor – koliko mi je poznato – ne bi otrpio taj izraz koji inače smatra opterećenim i pučkim i visokoteorijskim, a osobito političkim predrasudama). Upravo zbog tih silnih negativističkih predrasuda ili pak odveć idealističkih iluzija prema ruralnim krajevima (koje bi nas već odavno trebale iritirati i u poeziji!), Plazibat cijelom svojom zbirkom naglašava svoje seosko podrijetlo i iskustvo. Ali u ovome slučaju nikako nije riječ o nekakvu primitivističkome busanju (kakvo je, zapravo, u cijelosti rezervirano za našu estradu), nego o još intenzivnijem prepoznavanju i doživljavanju seoskoga kroz napetost koja raste iz razlike između nedorecivoga seoskog i nadirućeg urbanog iskustva.

Naime, čini se da danas svaki seljak mora usvojiti ponešto urbanoga ako misli ostati seljakom (i pri tome ne mislim samo na satelitsku antenu).

E, upravo zato što gore navedene riječi zvuče ružno, Plazibat pokazuje kako bi seosko – da bi se vratilo vlastitome identitetu – zapravo trebalo apsolvirati elemente urbanoga (ili, štoviše, globalnoga) kako bi uopće moglo prevladati stereotipe koje urbana sredina ima o njoj i u koje s vremenom i sama počinje vjerovati. Pri tome ne bi trebalo uzeti zdravo za gotovo autorovu pretpostavku da selo pruža ono za čim grad čezne, niti bi se trebalo služiti njegovim individualnim iskustvom kao općom formulom (jer ovakva razmišljanja ionako ne idu izvan kruga čitatelja dobre književnosti), ali je nedvojbena činjenica da je hrvatska književnost dobila vrijednu pjesničku misao koja je u jednom prilično opterećenu odnosu kao što je selo-grad uspjela primijeniti vjerovanje u razliku kao imperativnu preduvjetnost istinske slobode i svjesnije vlastitosti. Upravo kroz takva Plazibata progovara ono najbitnije iz njemu dragocjene kvorumaške lektire, koju je iščitao s talmudističkom strašću. Otkuda onda melankolija ili, kako sam autor zapisuje, „postojana tuga“?

Ma koliko autor pokušavao lirikom uspostaviti proživljenu razliku kao svoju genetsku šifru, imalo poštenija dekonstrukcija upućuje na zaključak da je subjekt nužno ostao rascijepljen, i to ne samo između betona i granica nego i između sadašnjega i prošlosnoga, sebe i (ne)voljene Nje ili, na koncu, jezičnoga i izvanjezičnoga, pa autoru ostaje priznati si da ispisuje tek samo „gladan raskorak“, „tihu pojavu gubitka“ i „čitav tanjur lutajućih čežnji“… Tu sada dolazimo do stupnja kada Plazibatu razlika više nije zadovoljstvo, nego nepodnošljivo teška praznina: želeći lijepim stihom poduprijeti lijepu evokaciju, rafiniranim očuđavanjem uzveličati trivijalije naše uglibljene svakodnevice ili, još točnije, jezikom prelaziti po reljefu Slavonije, tijelu ljubavi i „magiji sjećanja“, on ispisuje nešto što se ne može ignorirati – tragediju posvemašnje odsutnosti. Koliko god Plazibatova poezija čezne biti kontaktom, ona je već oproštaj, a „krajolik u kojemu odmara sjećanje“ i obilje autobiografskoga jezik vraća subjektu kao puku tlapnju i najobičniji diskurzivni konstrukt. Na ovoj razini urbano iskustvo izjednačava rezultat na 1:1. Naime, seosko je obilježilo Plazibatovu egzistenciju, ali je urbano zaokupilo njegov jezik. U zbirci ovoga pjesnika selo je ipak prostor pomalo naivne fascinacije, koji će dobrotom, čednošću  i čistoćom tješiti i ispunjavati gradski spleen, što urbano iskustvo sa svojom metateorijskom sviješću, ironijom, ekranima sveopće praznine i virtualnošću bilo kakve nazočnosti jednostavno ne može prihvatiti.

Igor Gajin, Vijenac