Zbirka stihova Rijeka sigurno voli poplavu Sanje Lovrenčić i dalje zadržava dosad već usvojene osnovne značajke autoričina lirsko-filozofičnog i intelektualno-esejističkog diskursa itekako utemeljenoga na osobnu iskustvu mlade izuzetno znatiželjne intelektualke kojoj je izravna podloga svijet kulture i njegovi brojni meandri, blago protkan osviještenim ženstvom u inače načelno nesenzibilnom, a često i izravno patrijarhalnom okružju dominantnih muških znakova. Poetsku informaciju oblikuje osobno jak “autobiografski” subjekt koji u mnogim sastavcima izravno upućuje ono što se želi problematizirati, propitati, sanjati… nekom imaginarnom sugovorniku, rabeći pritom drugo lice jednine, prisno i u obraćajućoj intonaciji. Autorica u stihovima često “razgovara” pa u obliku priopćavanja sam govor poprima širok dijapazon tipova “sadržaja”, tj. tipova informiranja: autoričin je diskurs, naime, najčešće konfesionalno i dnevnički introspektivan, esejističko-paradoksičan ili pak lirsko-bajkovit i feminilno-analitičan te relativističko-aporijski spasonosan (bar na kraće pruge rješenja nekoga egzistencijalnog problema uvijenoga u razne diskurzivne oblike). Naznačeni snop autoričinih govora utječe dakako u jedan osnovni: u izrazito obojeni intelektualni autokonfesionalni subjektivizam već spomenutih raznih podloga, od osobnog konfesionalizma, bajkovitosti, spasonosne aporičnosti do feminističkoga problemskog argumentiranja.

Tematski registar autorica grupira oko nekoliko neformalnih, posvuda zastupljenih nosivih tematsko-motivskih jezgara koje se napajaju izravno iz autoričina života, uostalom napadno sličnoga paradigmatski osjetljivoj urbanoj svijesti koja je oprezno izabrala ono što u ponudi svijeta voli, a još više — ono protiv čega se, na faktičnoj, kulturnoj, komunikacijskoj, spolnoj razini, takva osviještena persona buni, što ironizira, i najzad — što otvoreno ne voli.

U drugoj neformalnoj jezgri vlastita tematskog registra autorica kao da određenim postupcima i dalje hrabri i sebe i intelektualno-moralne istomišljenike da usprkos svemu valja izdržati život koji smo uostalom dobili jednom davno na dar. U indikativnom se sastavku Vrtlarski razgovori jasno postavlja dvojba koja, kako se na kraju zbirke pokazuje, to zapravo i nije: “postoji vidljivo stablo/ a postoji nevidljivo”, da bi se u sastavku Vrtlarski zauvijek izreklo: “prepustiti vrt/ kiši i vjetru…”.

I sam naslov zbirke Rijeka sigurno voli poplavu daje (višeznačni) naputak kako usred životnog banaliteta zadržati osjećaj živoga, osjećaj za estetiku i moral (ako to nije isto); rijeka kao masa vode imanentno povremeno sudjeluje u poplavi kao djeliću svakojakog života, sudjeluje i to kao glavni akter. U opasnosti življenja dakako leži avantura, promjena, sloboda. Ili jednostavno: u aporiji jest i život i očekivani strah za njega, ali se očito jedino tako može efikasno misliti u banalnom i opasnom suvremenom svijetu.

Sanja Lovrenčić je autorica nove zbirke pjesama koja jednostavno u ozbiljnije kritike ne bi smjela proći nezapaženo, tj. tiho i nenametljivo, a to su uobičajeni prilozi koji elegantno odmiču u lošu beskonačnost koja nas sve čeka, nas koji se bavimo lijepom i kvalitetnom uzaludnošću.

Branko Maleš