Franjo Nagulov osvojio je treće mjesto na drenovačkim pjesničkim susretima (za neobjavljenu pjesničku zbirku) i iza njega je objavljivanje knjige poezije Dečko. Žena. Dečko? Naranča! Ova situacija s dobivanjem nagrade za još neobjelodanjeni rad, zapravo sam fakat “neobjelodanjenosti” izvrsno uvodi u novu Nagulovljevu zbirku pjesama naslovljenu Sadomazoteka. Zašto? Lirski subjekt tih pjesama – u danas popularnoj postrealističkoj maniri – pjesnikov je alter ego: studira nekog vraga, pasionirano čita, vozi se autobusom i skita poljima. Sve s čime dolazi u kontakt u izvjesnom je smislu spomeničkog tipa. Tekst vrvi kulturološkim referencama, no one su izmještene iz svog tipiziranog statusa i žive svoj život kroz projekcije koje lirski subjekt miješa s krhotinama događaja. Stvarnost do njega dolazi u razlomljenom obliku, propuštena kroz panoptikum kroz koji se on još jedino usuđuje gledati prema van. S prirodom međutim, za razliku od ljudskog svijeta, čija su osnovna obilježja poslagana po pravilima horrora B produkcije, on nema nikakvih problema. Simbiotički krug života uspostavljen na ovom nivou iskombiniran je s eruditizmom u melasu koja ga štiti od zečeva i vukova. Naime, tako – kao žrtve i krvnici – njega se doimlju ostali Zemljani. Sa ženama je problem još prokletiji: fatalne su iako ih ne poznaje, presuđuju mu iako s njime nisu imale izravan kontakt. Ovaj muško/ženski sloj Sadomazoteci navlači presvlaku humora, tako da jedan izraubovani pjesnički diwan odjednom progovori ljudskim glasom, što nije malo, budući da je sve ostalo oko njega od kamena ili metala. I to ne bilo kakvog, nego onog koji se, kako sam piše, hrani mesom trulih vrana. Protosvijest stvorenu na stranicama Sadomazoteke, ono specifično stanje svijesti neposredno prije progovaranja, Nagulov je uhvatio finim pincetama i onda iznio van.

Dario Grgić