Pet godina nakon u književnoj javnosti vrlo lijepo primljenoga pjesničkog  prvijenca Glasovne promjene, Damir Šodan (1964.) objavio je drugu zbirku Srednji svijet. Sam naslov je na tragu ideje da su velike priče ispričane, velike teme bez potrebnog kredibiliteta, a radikalne pjesničke geste bez uvjerljivosti. „Srednji svijet“ pritom funkcionira kao oznaka svakodnevnog i neiznimnog događanja koje se podvrgava poetizaciji, uključuje u širi civilizacijski kontekst i interpretira kao prostor preosmišljavanja pojmova poput motiva, teme, stila…

Pomnijemu čitatelju neće promaknuti da Šodan neobičnom lakoćom spaja registre i sučeljena iskustvena područja te da čestom porabom figura diskontinuiteta od svakodnevne pojedinosti munjevito stiže do tzv. velike teme. Primjerice u pjesmi „Antarktik“ njegov protagonist pred jutarnjim zrcalom prevaljuje put od brijaće pjene do južnoga pola: u pet ujutro u hotelskoj sobi kopaš po torbi / tražiš pjenu za brijanje / i misliš na Antarktik / zbilja – gdje bi ti bio kraj / da si se kojim slučajem / oduvijek ovako rano / budio. Spajanje konkretne situacije i bizarne asocijacije gotovo je model poetičnosti za kojim Šodan traga. Uostalom, na jednom je mjestu trenutak u kojemu zahvaća prizore od kojih stvara poeziju te je stanje svoga lirskog protagonista ocrtao doslovce ovako: na ovom mjestu ništa / neuobičajeno se ne događa. Osnove njegove kreativne strategije su oblikovanje torza moguće lirske priče, prigušivanje subjektove afektivnosti te diskretno uvođenje humornih, ironijskih ili skepticističkih signala koje tek recipijent u svojoj konkretizaciji treba pretvoriti u hermeneutička uporišta. Jezik mu je vrlo kultiviran, stihovi uglavnom kratki, a prebacivanja dijela misli ili sintaktičke cjeline iz jednoga u drugi stih kanonski postupak strukturiranja pjesme. Iako piše slobodnim stihom, izraz mu je krajnje ekonomičan, dapače semantičke su praznine uvjet realizacije njegove inačice otvorenog teksta.

Zbirka Srednji svijet podijeljena je u četiri ciklusa: „Izvješće iz srednjeg svijeta“, „Skupljanje perja“, „Ondulacije & metamorfoze“ i „`Život´“. U prvom ciklusu zatječemo motive poput skijanja u Sloveniji, fotografije fjordova na kalendaru, kupovine ribe, putovanja brodom, oblačenja. Dajući na važnosti tim gotovo turističkim sličicama, Šodan se usredotočuje na ono neturističko, teško zamjetno ili čak nepojavno u njima – dramatizira ih pogledom iz neočekivane perspektive ili kroz prizmu protagonista kojega više ništa ne može fascinirati. U drugom ciklusu „Skupljanje perja“ uočljivo je obilje literarnih i kulturoloških asocijacija te ironijsko preispisivanje teksta. Evokativnost tog tipa očita je u stihovima poput nigdje toliko kvrgavih nogu / i gumenog voća kao u uvali moga djetinjstva. Ciklus je građen po sistemu naplavina (kako se i zove jedna od pjesama) i sračunat na prikupljanje planetarnog folklora bilo da je riječ o literarnim i umjetničkim faktima, filmskim asocijacijama ili, pak, o uzusima funkcioniranja svijeta (npr. putovanja, prisluškivanja, inkvizicija itd.). U trećem ciklusu „Ondulacije & metamorfoze“ pjesnik upravo inzistira na bizarnim spojevima. Tamo je nivelacija klasičnih simboličkih poredaka provedena povezivanjem Gombrowicza i imoćanskog kamenjara, Brueghela i seoske svadbe odnosno Lorcine Cordobe i lovrećke prašine. U završnom „`Životu´“ Šodan se, među inim, koncentrirao na autoreferencijalno osvještavanje stava da pisanje nije nimalo bezopasan posao, npr. stihovima: Od vrha do dna / A4 papira / odbacuješ jedan po jedan / komadić odjeće.// naposljetku / u fusnosti stojiš gol / i sam s vojničkom / torbom u rukama.

Svijet u šodanovskoj optici počinje nalikovati tržnici na kojoj se neke stvari prodaju, neke razmjenjuju kao iskustva, dok su neke tu oduvijek kako bi relativizirale hijerarhiju vrijednosti i sugerirale cikličko ponavljanje istoga u različitim situacijama i vremenima. Njegov lirski kazivač pritom podsjeća na putnika koji s distance promatra sve oko sebe te koji si baš takvim izmicanjem oslonca pokušava priskrbiti status istinskog subjekta. Srednji svijet je elitistička zbirka o „srednjem svijetu“.

Krešimir Bagić, Brisani prostor