Poeziju Katje Knežević, zasad sabranu u zbirci Staklene breze, štošta izdvaja iz, kako se to običava reći, tekuće pjesničke produkcije, pogotovo one sasvim mladog naraštaja. Riječ je prije svega o istančanosti i stupnju. Čega? Recimo, ludičnosti koja ne otklizava u eksces verbalne samodostatnosti. Potom kritike ljudskog sitnodušja i laži koja ne prelazi u moralizam. Nadalje, začudne asocijativnosti koja zna kada treba stati kako se ne bi raspršila i prelila preko rubova, kako bi zadržala os jednog pogleda, jedne smjele misli. I još: punokrvnosti koja nikad nije sirova. Knežević se ne libi otvarati egzistencijalna pitanja i načinjati ljubavne dileme, ali to čini diskretno, neobično zrelo, tankoćutno i stišano, otmjeno otklanjajući viškove, opća mjesta i puku sentimentalnost, staru dušmanku dobroga pjesništva. I ono što je rijetkost u mladalačkom stihotvorstvu: Katja Knežević umije u svojem poetskom pisanju izaći iz same sebe, p(r)ogledati drugim parom očiju, prošetati raznim gramatičkim licima, vidjeti sebe sa zajedljive distance, a istovremeno razotkriti strahove u kojima ćemo se pri čitanju prepoznati – u pomnom otklonu „od ljudi koji analiziraju jazz i kojima je cinizam / najviša točka duha“. Ima tu i pravih malih dragulja narativne poezije (sjajan „Otkup“) i dojmljivih egzistencijalističkih pasaža (pjesma „Sumnja“, na koju skrećem pozornost budućim antologičarima). Ima tu i tek sasma suptilno nagoviještenih upliva pročitanog ili njegova nadahnuća, kao u posljednjoj, polu-naslovnoj pjesmi zbirke. Nikakvog, dakle, razmetanja i nametanja. Ima tu, ukratko, koječega više nego obećavajućeg zbog čega ćemo s radošću iščekivati pjesnikinjine buduće radove.

Dinko Telećan, Obrazloženja uz nagradu Goran za mlade pjesnike