Ana Brnardić piše svoje pjesme na tragu proročke knjige modernog pjesništva, Rimbaudovih Iluminacija. To u poetičkom smisli znači da ona, čuvajući vanjski izgled prozne rečenice, zasniva bajkovito ozračje svojih pjesama u prozi na svojevrsnoj sintaksi očuđenjâ. Njezini iskazi temelje se na delikatnim smisaonim spojevima i iskoracima, ali i na ezoteriji bajke koja se stalno raspada i uvijek iznova povezuje iz novih fantastičnih sastavnica — „Njezin je jezik sklupčan i zavjetovan“, reći će u prozi „Kuc kuc“.

Ono što povezuje u Ane Brnardić sastavnice bajke, prouzročivši prethodno njihovu razdešenost, jest san. Snovit je bijeg slika kao iz jedne veće kutije u sve brojnije manje kutije zatvorene u njoj, s tematskom niti koja se stalno preobražava.

Ono što je u Brnardićeve stavljeno uvijek u pitanje jest identitet ili je identitet nešto zamjenjivo, uzajamno, nešto što se traži, prenosi se i predaje, slika koja bježi kroz reinkarnacije. Razlog svemu što se u Ane Brnardić tako događa možda je to što uzor njezinoj poeziji nije govor, nego glazba: ona je sama po sebi, iako ne sustavno i mehanički primijenjeno, alogični i asemantični prijenosnik i nadrealni pretvarač identiteta koji nije zaokupljen vjerodostojnošću, dok su imenovani subjekti i predmeti tek njezino gradivo, usput imenovano, ali nikad posve odredivo. Napominjemo da nije riječ o čujnom osjetu, nego o mentalnom, unutarnjem doživljaju glazbe i njezine nepredodžbenosti; to je razvidno iz činjenica da se Ana Brnardić ne služi čujnom glazbenošću eufonijskog ili označiteljskog slaganja glasova, koje je čest postupak u suvremenom hrvatskom pjesništvu.

U drugoj zbirci, Valcer zmija, Ana Brnardić kao da se nadahnula Rimbaudovom rečenicom: „Znalačka glazba nedostaje našoj ljubavi“, pa joj je za razliku od prve nova knjiga znalačkija i promišljenija u odmaku, ali u potrazi za glazbom ne i manje izvorna.

Zvonimir Mrkonjić