O poeziji Dinka Telećana, bez većih problema i naprezanja, mogu se napisati traktati. Ona ne skriva svoje podrijetlo, vuče ga od majstora poput Borgesa, Hamvasa i Lorce, pod čijim perom raste veliko slovo na početku Riječi. Različita je od svega što se na generacijskoj domaćoj sceni trenutno nudi, lirična i refleksivna, mudra i odmjerena, zaokupljena bitnim temama, sva u ekstazi i eufonijskim euforijama, prebogata ritmovima, posebno izmjenama kvantiteta, obiluje rimama, modernistička je a itekako moderna, jer bez napora komunicira sa suvremenim čitateljem i, povrh svega – hipnotička. Nije joj strana mudrost, ona mudrost što počiva negdje na istoku, u tradicionalnim metodama, ekstazi, introspekciji, promatranju, konačno, mistici.