Otoci su oduvijek zavodili ljude s kopna. I u onoj staroj školi u ko­joj smo morali risati zemljovide, valjda da nam se zemlja što više utisne u razum, potajno smo, u dugim zimskim noćima, crtali vlastite, „izmišljene“ geografske karte na kojima su bile čitave serije bezimenih otoka naše mašte. I ne slutimo što sve počiva u ne-sjećanju ljudskog roda, ili kako bi se danas reklo, „u našim genima“. Uostalom ni svemir, koji naša fantazija neprekidno napućuje ljudskom slikom, i nije ništa drugo nego tamni, tajanstveni ocean neke druge prozirnosti, nekog puno tajanstvenijeg mora u kojemu se Ijuljuškaju blistavi otoci – zvijezde, planeti, meteori.

Stoga, kad koji od nas „ljudi sa kopna“ dospije na sveto tlo koje­ga od otoka, mašta gubi dah: ne nasrće na nas rasipnost uobrazilje, nego posve obrnuto: sažetost. Odjednom prestanemo letjeti iznad vršaka brda, stabala, trsova, kuća, i spuštamo se sve do bradavica zemaljskog tijela i nabora mora što je ljubavnički, nježno i obezgla­vljeno oplakuje. Na otoku je i svaka kuća nešto drugo. Osa, obad, pauk izlaze iz kontinentalne anonimnosti i počinju postojati.

I upravo na tom mjestu, koje s godinama ne tamni nego se sve izrazitije zrcali, srećemo i pjesništvo Andriane Škunce i njezinu sjajnu novu zbirku pjesama u prozi Zeleni prah. Jest ona Zagrepčanka, bi­la je i Karlovčanka, Bjelovarčanka, što li, no ona je ipak u sebi otočanka, stvarna vladarica Paga, otoka kojeg je za sebe i sve nas stvorila i dalje ga dorađuje.

Svi smo mi jednom bili na Pagu i vidjeli mnoge njegove drago­cjenosti, od potonulih gradova do usahlih maslina, od požutjelih ovaca do napuštenih „stanova“, ako je Andriana imala vremena da nam sve to pokaže, a ona je pjesnikinja koja, za razliku od mnogih drugih, zaista nalazi, pa možda i stvara obilje vremena.

Stanovitog dana u proljeće osjeti nezadrživu želju za otokom, svojim drugim, potpunijim ja. Naglo se odgurne prema jugu, i njezi­ni prijatelji/prijateljice znadu da je neće biti mjesecima, možda sve do Božića, ili još dulje, uspije li smisliti kakvo-takvo opravdanje pred samom sobom, a pri tom je ona uvijek na svojoj strani.

Prava je istina da Andriana Škunca zapravo stvara, neprekidno piše i briše, pregrađuje, razgrađuje i dograđuje svoj otok. Kako to ra­di, možda će jednom reći i sama, ali mi se čini da se to i ne može Izreći, da je to magija koja upotrebljava samu sebe. Rezultat su sti­hovi. Kad ih posve raščinimo, ostaju skladna školjka u koju vode hodnici što vjerojatno završavaju negdje drugdje, na mjestima koja prelaze skromne domete naših ćutila i uma.

S knjigom Zeleni prah, pa i ranijim zbirkama, Andriana Škunca za-jamčuje pjesmi u prozi njezino dostojanstveno mjesto u obitelji hrvatskog pjesništva. Ali kao da iz tog strasnog i mudrog tkanja već nastaje nova knjiga stihova kako bi se potvrdilo čarobno dvojstvo te pjesnikinje.

Naravno da mi nije ni na kraj pameti da pjesnikinji oduzmem i sva njena zagrebačka zrcala, paučine i školjke. Ni Pag ne bi bio potpun bez tog dijela nadahnuća.

Sreli smo Škuncu i nadomak Vukovaru, s repaticom i jaslicama, kao četvrtog i možda najžalosnijeg kralja.

Slavko Mihalić