Postupci kojima se fragmenti lirskog dnevnika opskrbljuju dragocjenim odmakom, razvijaju se i obogaćuju, u odnosu na ranije autorove pjesme, u zbirci Zid i fotografije kraja. Doživljajni subjekt distribuiran je u već manje ili više upoznate svakodnevne ambijente: posao, otok, obitelj, gradski prizori, unajmljeni stan, putovanja, zavičajni seoski predjeli, “gartlic za čas kratiti”, prijateljski odnosi, “posteljni sektor”, iskustva lektire, snovi. U toj nenaručenoj raspršenosti uloga, međutim, interferencije se ne daju isključiti, življenje se raznosmjerno tekstualizira. To ostavlja biljeg nedovršenosti na zapisima koji se međusobno dozivaju na manje ili veće udaljenosti. Mićanovićev ispovjedni subjekt pokazuje sada znatno manje nezabrinute slobode u žanrovskom kretanju svoje evokacije. Često ona izmiče rastrojenoj i omamljenoj svijesti izloženoj neprekidnim osjetilnim udarima. U toj perspektivi novu funkciju dobiva tradicionalni pjesnički postupak ponavljanja što ga Mićanović rado i često proigrava na svim razinama: slova, sloga, riječi, rečenice. Stiha ili bloka stihova. Ono se sad pojavljuje kao neko čekićanje subjekta iskazivanja po opijenoj, otežaloj evokativnoj svijesti ne bi li se polučilo toliko potrebno pribiranje. Ali to u pravilu ne uspijeva i vrtnja se nastavlja osim ako, kao u simptomatičnoj završnoj pjesmi, ne urodi poantiranim “mmmmmucanjem poraza”. Na razini iskazivanja slobodi konstitucije subjekta kao osobnosti isprečuju se više no ranije i metonimijska, tjelesna spajanja riječi kao i “žanrovi diskurza”. Ali posebno apsurdan otpor intendiranoj smisaonoj artikulaciji pruža grafički redak – kako bi u pojedinim zapisima ove zbirke trebalo posve doslovno definirati stih – koji, tražeći uredno popunjavanje poput kakve rubrike formulara, bilo prelama riječ na najmanje očekivanom mjestu ili joj pridružuje potreban broj završnih slova. Subjekt iskazivanja ulazi na posljednjoj razini i u citatno polje izrečenih ili prešućenih, ali lako prepoznatljivih, prošlih i sadašnjih, tuđih i domaćih pjesničkih modaliteta i rukopisa. Sažimljući mogli bismo reći da Mićanović u zbirci Zid i fotografije kraja od naslova nadalje provodi razudbu lirske subjektivnosti u sva tri temeljna odvjetka njezine mreže: doživljajnom subjektu, ispovjednom subjektu i subjektu iskazivanja, konstituirajući tu subjektivnost kao istovremeno decentriranu i amalgamiranu teksturu silnica. Miroslav Mićanović je u tom pogledu autentični sudionik aktualne situacije pjesničkog interesa neovisno o obuhvatnosti primijenjenog horizonta.

Vladimir Biti