Oni koji su navikli na pomalo “istrošeno” oblikovanje avangardnih poetskih tekstova svakako su bili ugodno iznenađeni prvom knjigom Branka Maleša. Tekst, kako je naslovljena, nastoji oko obnove nekih već gotovo zaboravljenih oblika radosnog kolažiranja i istraživanja jezika. Između matematičke hladnoće rezigniranih konkretista, konceptualista i minimal-artista, te na drugoj strani raspomamljene poezije kalambura, Maleš je pronašao gotovo nemoguću sintezu, nastojeći ispitati gotovo sve od onoga što je na polju avangarde na tlu jugoslavenskih tekstualnih istraživanja učinjeno.

Prva njegova premisa ostaje u granicama pokušaja razbijanja misticizma smisla. Prigovori avangardnom pjesništvu već su se otrcali gotovo kao i sama avangardna praksa: nerazumljivost i teškoće u čitanju postaju opće mjesto kojim operiraju i jedni i drugi, već prilično smalaksalo ponavljajući poznate stvari. Malešu je načelo razbijanja “misticizma smisla” omogućilo radnu poetiku koja se dokazala u knjizi Tekst, a vidimo i njen plodonosan nastavak u novoj zbirci. No, dok je Tekst bila manje-više programatska knjiga, kolaž ideologijskih naznaka o razbijanju ideologijske sheme jezika, nova knjiga već se ozbiljno prihvaća nekih oblika nadrealističkih iskustava, kako bi ispitala slučajnost nove jezičke prakse. Maleš onemogućava linearno čitanje, uvodi u tekstualnu igru zareze, uskličnike, zagrade, međutekstove, težeći postizanju višedimenzionalne kakofonije jezika, slojevitost teksta-pjesme, i njeno nesvodljivo višedimenzionalno tumačenje. Već smo spomenuli da u knjizi Tekst naznake ostaju manje ili više programatske. U samoj osnovi Maleševa istraživanja nije više pojedinačni tekst ili pokušaj njegove jednostavne razgradnje, nego prije svega reinterpretacija iskustva gotovo cjelokupne avangarde. Tako i naznake kao što su u Tekstu one “moj bog koji nisi jezik” ili “lav i osip 1917 mrzili su smisao” obilježavaju prije svega antiideologičnost i unutar same ideologizirane avangarde. Maleš je svjestan rasapa nekad tako čvrsto podijeljenih frontova, njihove prije svega povijesne uloge u danas djelatnoj svijesti. Nemogućnost rekonstruiranja autentične jezičke situacije samo je dio zapreka koje stoje pred današnjim istraživačima jezika. Drugi dio problema očigledno je u tome što su sve naznake kojima avangarda kreće u polemiku s tzv. stvarnošću i tzv. smislom danas pretežno povijest određenih struja, rukavaca, reinterpretacija svijeta. Povijesno utemeljenje daje novu dimenziju avangardnim pokušajima: oni postaju samoironijski zaronjeni u tekućinu kojom plivaju otpaci razmrvljena svijeta, ali više nema točaka na kojima bi se zbivao plodonosni proces jezične elektrolize. Stoga je autentična jezična situacija: ustanovljavanje višedimenzionalnosti, rasapa jezika/smisla, te inauguracija znaka, segmenta, segmenta kao osnove novog modeliranja svijeta/jezika.

Maleš određuje mjesto svojih istraživanja u prostor semantičkog konkretizma, računajući prije svega s tom razgradnjom tijela riječi i njezine karnalnosti. Razbijene slike koje razvijaju mozaički nekoliko slojeva značenja nisu razbijene metafore, slikovni materijal klasičnog poetskog govora. Radi se o razbijanju riječi kao osnovne jedinice nosioca smisla. Tako npr. u pjesmi (“beton svira svoj znak…”) iz knjige Tekst, koja je naslovljena kao Tehnika mraza, Maleš slaže sljedeće:

“…beton izmišlja riječi
beton je sipljiv zelen pisac
(iznad pište penkale smijeha)
ranjiv je kišnjiv lješnjak poslovođe
iznad pršte lijesovi smijeha
beton kao sin i temeljni otac
sinotac temelja! – i dalje:
…

Riječi u “pjesmi” Tehnika mraza izgubile su osnovni značenjski okvir, one su sada podvrgnute novoj “dresuri” koja ih upućuje na kontekst ne više “smisla” nego kontekst susjedne riječi kao slično modeliranog predmeta asonantnih sklopova. Sljedeći oblici su oni koji nastoje pronaći mogućnost sljubljivanja dijelova riječi koje grade neku vrstu riječi-monstruma. Ovi Frankensteini lebde, čavrljaju među sobom kao popuno bizarni mobili, upućujući se nekim ciljevima i tražeći pravo na svoj život na koji ni sam autor nije pomišljao.

Pjesma-mobil, utemeljena ovom vrstom montaže, ne traži ništa drugo do ustanovljavanje jedne parcijalne, ad hoc poetike, koja u svojim naznakama ne uzima gotovo ništa od svijeta tradicionalne smislenosti. Takva pjesma-mobil, ako tražimo moguću korespondenciju s tragovima kritičarskog smisla, mogla bi biti npr. Sklonost vulgarnom kolovozu. Otpočinjući kao kakav popularni napjev “françois villon vozi avijon” ona se naslanja na oblike govora, kolokvijalnosti, antipravopisnih protupravila, tako da već u prvom sloju parodira određene oblike izražavanja pjesmovne poruke. Tradicionalna ravan značenja pronalazi se u sukladnosti s oblicima tzv. stilizirane stvarnosti, koja je ovdje izmaknuta ispod nogu interpretatora. Pjesma jest realnost za sebe, riječi koje traže i nalaze svoje ljuske, hranu kojom nadoknađuju ono što su izgubile međusobnim trošenjem. Nova knjiga Malešu je mogućnost ispitivanja sukladnosti zvukova: riječi se okupljaju oko foničkih točaka koje ih usisavaju i grupiraju kao materijal asocijativno-glazbenih struktura. “Cejlon i najlon u istom se moru mrze i maze” ili “jezik se topi ko u kitu jona, ko profil bombona / kolovoz; u staklenki miriši oraščić ko precizan malj / sol je veliki bôs, klinke ko svježi nikalj skaču u dalj”, određuju jednu glazbenu formu okupljanja, koja usputno povezuje sve oblike razriječenih riječi, pružajući tako utisak izuzetno bogate lepeze naizgled sustavno i smisleno izabranih cjelina. No, ako pažljivije pogledamo ono što ima svoju cjelovitost i ljepotu, vidimo da je kao rukavica okrenuto naopako, grijući neku ruku riječi izvana.

Branko Maleš, kao što vidimo, eksperimentira, ispituje, razlaže, kako bi nekom vrstom djelatne sinteze postigao komparativnu analizu avangardnih mogućnosti poezije. On nije pjesnik koga se čita lako i s “uživljavanjem”, ali je jedan od rijetkih pjesnika semantičkog konkretizma u nas čije su tekstualne cjeline zanimljive za čitanje. To zahvaljuje možda i ludističkim elementima koji su sve više zastupljeni u njegovim pjesmotvorima, a ima nešto od živog nadrealizma što vrlo korisno upotrebljava. Njegov je princip gradnje pjesme negdje u toj sintagmi: nadrealizam + ludistički elementi + semantički konkretizam = pjesma-mobil. Naravno, pojednostavljujemo kako bi što jasnije pokazali u čemu su novosti Maleševe radne poetike. Korijeni su mu očigledno u one dvije struje suvremenog hrvatskog pjesništva koje su tako plodonosno potekle od Ivana Slamniga i na drugoj strani Josipa Severa. Ova dva tipa diskontinuirane poezije pronašla su i najzahvalnija rješenja, tako da je njihova poezija više nego amblematična za određeni trend u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Isto tako ne smijemo zaobići važan utjecaj Zvonimira Mrkonjića i njegova preispitivanja trajnosti pjesničkih oblika tradicionalne poezije u srazu s duhom modernizma. Ono što paralelno posluje na istom tragu više je nego zanimljivo: nastojanja Milorada Stojevića, Zvonka Makovića i Ljubomira Stefanovića. Moramo spomenuti još jednu stvar: na djelu nije neka vrsta avangardnog totalitarizma, kakvu smo imali šezdesetih godina u slovenskoj poeziji, prije bi se moglo reći kako su sva nabrojana nastojanja neka vrsta pokušaja građenja mostova ka “živoj riječi”. No, sve ove pokušaje karakterizira prezir prema tzv. socijalnim konotacijama, prema onome što se ne tako davno verificiralo kao “stvarnosno utemeljenje poezije”. Čitav niz autora, i onih koje nismo ovdje spomenuli, očigledno zauvijek napuštaju deskriptivnu poeziju, apologiju stvarnosnog predloška. Njihovi su pokušaji možda više uslojavanje jezika, nego njegovo upotrebljavanje radi istraživanja spasa svijeta. Maleš nije pjesnik-demijurg, njegova poetska maksima odustaje od svega što bi ga moglo gurnuti na put proroštva i iskupljenja. Pa ipak, naći će načina kako da se poigra i onim što je naizgled nesvodivo na igru, kao što je to znao Drago Ivanišević ili Boro Pavlović. Predšasnika, dakle, ne nedostaje, no oni su ovdje čitaocu samo uputom za razumijevanje, ne toliko odrednica o rodu kome Maleš pripada.

Konačno, mogli bismo se složiti kako ovakav način pisanja nema budućnosti. Zaista, on koristi toliko od onoga što se nekada radi dobroga glasa u poeziji trebalo izbjegavati, da se i naša književna kritika najradije zaustavlja na tzv. razumljivim pjesnicima, koji su podatniji klasičnoj analizi. No, isto tako čekati budućnost koju Maleševa poezija i ne traži, kako bi se progovorilo o čitavoj jednoj struji pisanja kao epizodnoj isto tako ne odaje barem dobar kritičarski odgoj. Nadamo se da će i najnovija izdanja  uputa o dobrom ponašanju koristiti takvoj književnoj kritici. Uostalom, i Srečko Kosovel, slovenski pjesnik, morao je čekati decenije kako bi bio priznat kao vrijedan dio korpusa suvremene slovenske književnosti, a uz to nije dočekao ni štampanje svojih avangardnih tekstova. Vremena više nisu takva, danas sve ide u istu vreću vremena, a govori se i o tome da umjetnost umire. Avangarda je, eto, dočekala i svoju stogodišnjicu, kako bi dokazala kako može biti svojevrsnom klasikom. U tim njenim jubilarnim godinama i nova zbirka Branka Maleša potvrđuje nezaobilaznost i integralnost umjetničkih iskustava. Završimo s ovim rečenicama koje bodrom rezignacijom gledaju u budućnost koje nema: osim u tekstu, dakle, gledaju budućnost teksta. Ili, možda šutnje…

Branimir Bošnjak