Pisanje Zvjezdane Jembrih rijedak je primjer pisanja bez predumišljaja, umjesto iz koncepcije i ambicije, ono izrasta iz pokreta i pogleda. Pisanje počinje iz tišine i ne zna se točno kakav će biti glas koji s njim dolazi na svijet, ponekad lirski, ponekad ironičan, rijetko melankoličan. No, uvijek, neposredan i živ, sposoban za nagla skretanja, osvježavajuće hirovit… glas koji se usuđuje reći i ono što se ne govori.

Sanja Lovrenčić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poezija Zvjezdane Jembrih i u njezinoj drugoj zbirci naslovljenoj Sve jedno uvelike je minimalistička. Oslanja se na vrlo sažet izraz i naglašavanje riječi kao pojedinačnih entiteta koji se potom uklapaju u veću strukturu. Česte su pjesme koje se u cjelini sastoje od stihova s po jednom, dvjema, najviše trima riječima. Redukcija se pak zna proširiti i na, primjerice, manjak glagola, eliptične rečenice, posvemašnji izostanak interpunkcije i velikih slova.
Ta poezija nije antimetaforična, ali je njezina figurativnost u velikoj mjeri kontrolirana, aludira na okamenjenu metaforiku i frazeologiju drevnih izričaja, primjerice Starg zavjeta ili usmene književnsoti. Zanimljivo je da bi ovakav kratak stilski opis mogao jednako pristajati i, recimo, pjesništvu Maka Dizdara u Kamenom spavaču.

No, intonacija kojom su emotivno obojeni stilski elementi poezije Zvjezdane Jembrih ponešto je ili čak znatno drugačija. U njezinu pjesništvu, naime, uz arhaizaciju i bremenitost na ontološkoj, povijesnoj i egzistencijalnoj razini, često se izravnije ili neizravnije može osjetiti i satira, čak i ironija, nekad pak prisnosti i igrivost. Muški otežale povijesne crnine te smrtno ozbiljne apsolutizacije vremena i prostora u spomenutim arhaiziranim poetikama, kod naše su pjesnikinje ipak ublažene femininim osjećajem prisnosti s pojedinačnim stvarima i razinama postojanja, slikovito govoreći, od Boga do mrava. No, u poeziji Zvjezdane Jembrih postoji određena mitologizacijska patina. Predmeti se ne pojavljuju tek u svojoj pojedinačnosti i konkretnosti, već vrlo često imaju simbolizacijsku vrijednost egzistencijalnih šifri, zgusnutih formula temeljnih ljudskih situacija i ontoloških konstelacija. To je jasno vidljivo i u takozvanom poetskom govoru iz persone, dakle, u izričaju pisanome iz lirskog subjekta koje je na sebe preuzeo masku nekoga lika. Pjesnikinja tu upravo i iskušava ontološko-egzistencijalno-jezična stanja postavljajući lirsko „ja“ u različite pjesničke junake i položaje. Tako se i konkretiziraju pa i drugačije značenjski oblikuju pojedini arhetipovi, posebice na primjeru svima dobro poznatih starozavjetnih likova.

Zvjezdana Jembrih tako u cjelini svoje druge zbirke pjesama usredotočuje svoju tematiku i izražajnost na ovozemnu egzistenciju, obilježenu krhkošću, nesigurnošću, ali i stvarateljskim ludizmom. Takav se pak obzor proširuje zagonetnošću smrti koja je istodobno prisutna unutar života, ali mu je i najveća opreka, te onkrajnom zbiljom koja se motri unutar biblijske kozmologije, postmodernističke antropomorfizacije Boga te antropološkog i etnografskog naslućivanja nadnaravne stvarnosti. Zanimljivo je pak da se jedan od glavnih smisaonih naglasaka knjige ne događa u prvim pjesmama, kako je to uobičajeno, nego na samome kraju knjige, u zadnjoj pjesmi pod naslovom Svejedno. Ta je pjesma, za razliko od većine prijašnjih, filozofski intonirana, fokus joj je na suprotnosti, kao i dvojstvu stvaranja i razaranja, a teleološki, u smislu životne svrhe, hotimice ostaje dvoznačna, nerazrješiva. Tu pak dvoznačnost, sasvim u stilu Zvjezdane Jembrih, iskazuje u jezičnome otisku, dakle, u materijalnome tragu duhovnosti, i to jednakim zvučanjem, ali suprotnim smislom naslova Svejedno i završne konstatacije da „sve jedno je“. Između, dakle, rezignacije („svejedno“) o sveopće afirmacije života („sve jedno je“) samo je drugačiji ontološki, egzistencijalni i jezični naglasak, A baš su te višeznačnosti i suptilne razlike u naglasku, s doduše, znatnim posljedicama – sukus onoga čime se književnost zapravo i bavi. I zbirka pjesma Zvjezdane Jembrih Sve jedno svakako je u vrlo osebujnom dosluhu s tim sukusom literarnog. I to posebice u postmodernističkom oblikovanju starodrevnih tema ili pak u tradicijskome stilskom rekvizitariju i motivike pri suočavanju s našim sasvim suvremenim aritmijama.

Davor Šalat