Tradicionalno gledano, Kamate na ljubavne uzdahe; Ogledi o tankoćutnost miks je eseja, klasičnih kratkih priča s naglaše­nom komponentnom izmišljaja, te kriptokonfesionalne proze koja, na literarno-mimikrijski način, sadrži elemente autobiografije. No, kada govorimo o autobiografiji u kontekstu nakićenom zagradama hibridnosti, sama autobiografija kao čisti žanr izmiče se u stranu oslobađajući prostor vlastitoj metareferenci.

Iako s jakim teorijskim nabojem, tekstovi Jadranke Pinta­rić namjerno teoriji oduzimaju primat. Još je Birminghamska škola kulturalnih studija inzistirala na naoko nejasnoj sintag­mi: „praksa teorije“. Upravo taj proces (p)ostvarenja teorijskih koncepata i njihovo tekstualno testiranje u sučeljenju s teoriji izvanjskome svijetu ovu knjigu čini posebnom u svoj nepretencioznosti i nenametljivosti. Stoga mi se nekako kontekstualno primjerenije čini ovu zbirku tekstova promatrati u njoj imanen­tnoj sinesteziji žanrova negoli joj pripisivati pompozne etikete hibridnosti i metaidnosti (uostalom, dopišite sami; ovakve riječi ionako ne mogu naškoditi tekstu i to iz jednostavnog raz­loga jer mu ne mogu niti koristiti).

U vremenu u kojemu se teoretičari hiperteksta natječu kojim će zahvatom upokojiti zastarjele demone književnosti i u kojemu se budućnost discipline preslikava na računalne zaslone, pročitati Jadrankine Oglede o tankoćutnosti, nije samo nepatvoreni estetski užitak, nego je i jasna kulturološka dijagnoza s preciznom terapijom: oskudnost treba probuditi i podsjetiti je kako je bilo kada su u književnosti vladale literar­ne vrijednosti. I ne samo one: ideja, metoda, izvedba… a sve začinjeno nesvakidašnjom erudicijom koju autorica prenosi čitatelju na, „za naše prilike“, nepodnošljivo lak način.

Tekstovi o čišćenju ili moći mašte (nasumce sam odabrao dva) na zaigran i literarno sugestibilan način sjedinjuju osob­ne svjetove s njima izvanjskima — nama drugima poznatijima, kojima se, na načine nepodnošljivo slične našima, kreću ikone poput Venedikta Jerofejeva, poput sjena na zidu filtrirane u nikad očišćenim sobama ruskih profesorica kod kojih naše intelektualke, a sve radi promjene plana, nalaze privremeni moskovski smještaj. Druga pak priča, govoreći o generacijski itekako (pre)poznatoj bajki o jednom Paletu koji je (doduše u snu) ostao sam na svijetu, rabeći njegov lutajući motiv, na fas­cinantan način pripovijeda o dinamikama moći, totalitarizma, istine, sugestibilnosti priče o istini…

(…)

U svijetu u kojemu se sve više glasaju oni koji nemaju što reći, susresti osobu u kojoj stanuje toliko znanja i priča, prava je rijetkost. Čitati ju, pravi je užitak. Pogotovo uživati u nje­zinoj skromnosti i nenametljivosti u komuniciranju itekako složene i umnožene problematike.

Nikola Petković, ulomak iz pogovora

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ogledi o tankoćutnosti, kako joj podnaslov kaže, ulaze u svakojake zakutke našeg bića, ali nikako na način da iz intime čini robu što se posljednjih godina tako dobro trži.

Jadranka Pintarić razmišlja i piše o ljubavi, prijateljstvu, princezama što su izabrale živjeti bez svoga princa, moći mašte, strahu od mraka, mudrosti, prijateljima na Facebooku, vegetarijanstvu i još koječemu, a sve s mjerom i sebi svojstvenom lucidnosti….

Kamate na ljubavne uzdahe jedna je onih „malih“ knjiga što se čitaju s olovkom u ruci i kojima se čitatelj, kao i svakoj dobroj knjizi, uostalom, iznova vraća.

Martina Kalle, Vjesnik