Sitni detalji s pomoću kojih je Zajec povezao poglavlja i priče svojih junaka — osoba na prozoru, prolaznik u hodniku, sirena hitne pomoći, bombonijera, bosa stopala, kukci, ukrasni grm, gitara — doista su posloženi s iznimnom pažnjom i za uočavanje nekih od njih bilo bi potrebno i više od jednog čitanja. No, preciznost u detaljima radnje nije jedino iznimno obilježje romana. Ni u najnovijem djelu, Zajecovi likovi ne komuniciraju međusobno previše, ali njihovi su rijetki razgovori uvijek vrlo funkcionalni i prirodni. Uspješni dijalozi te ozbiljan pristup oslikavanju karaktera likova dijelom su vjerojatno posljedica i Zajecova dramskog iskustva. Iz sličnog je izvora vjerojatno i činjenica da roman, unatoč velikom broju likova, povremeno djeluje vrlo zgusnuto i gotovo komorno, što, u ovom slučaju, nikako nije negativna osobina. Zajecova prozna forma naslijeđena iz prethodnih romana — vremenski i tematski razlomljeni prozni fragmenti koje je potrebno naknadno posložiti na prava mjesta, od čitatelja svakako zahtijeva znatnu koncentraciju. No, proces povezivanja likova, njihovih uloga u zbivanjima i postavljanja točnog redoslijeda događaja nije apsolutna nužnost, barem pri prvom čitanju romana. Naime, priča svakog od Zajecovih likova funkcionira kao vlastita minijatura iz koje je svaki put očita jedna te ista činjenica — iza ljušture opisanih zlatnih obitelji skrivaju se nimalo idealni životi njezinih članova. Komunikacija unutar obitelji svedena je na minimum i svatko se zatvara u zidove vlastite sobe odbijajući registrirati bilo koju činjenicu koja bi mogla na neki način poremetiti njegovu idealnu projekciju života. No, ljušture polako pucaju i njihov nimalo zlatan sadržaj otkriva se pred čitateljem.

Jelena Gluhak, Vijenac